Odakle potiče nasilje nad ženama?

Gledano sa aspekta razvoja ljudske civilizacije žene su inferioran položaj morale nositi stoljećima što je impliciralo isključenost iz skoro svih socijalnih događanja. U davnoj prošlosti nadmoćan položaj muškaraca u tom vremenskom kontekstu se mogao i razumjeti. Muškarci su radili u polju, išli u ratove, štitili svoju obitelj, donosili hranu na stol, ali u današnje vremena, danas, kada se svi ljudski resursi pokreću pomoću intelekta taj nadmeni odnos muškarca spram žene nema osnova.

Okrutne gospodarice

Međutim, muškarci, za svoj povlašteni položaj nisu ni trebali priznanje biologije, da su snažniji spol. Taj nadobudni položaj muškaraca spram žena kroz povijest je nailazio na odobravanje religijskih institucija, vjerskih lidera, autoriteta tog vremena, i na kraju mnoge žene su prihvatile te patrijarhalne obrasce ponašanja kao legitiman način življenja. To su pravdale sa rečenicom ''to je tako oduvijek bilo'' ili ''šuti i trpi''. Podređeni stav opetovan u međuljudskoj komunikaciji rađa frustraciju i nezadovoljstvo, a ta podređenost u korespondenciji sa osobom koju ti smatraš nadređenom - imlicira potiskivanje emocija, a u jednom trenutku te potisnute emocije će izaći van u puno ružnijem obliku. Zbog toga su žene tog vremena bile veoma okrutne gospodarice prema svojim slugama. To nezadovoljstvo, frustracija talože se u osobi i u velikom broju slučajeva bivaju iskaljeni na nedužnoj osobi. Taj obrazac ponašanja može se preslikati i na današnje društvo. Osobe koje su u svojoj komunikaciji sa svijetom, snishodljive i koje imaju nisko samopoštovanje, one u biti lako planu, sklone su čak i agresivnom ponašanju. Potom, erupcije akomuliranog bijesa iznose kada znaju da neće dobiti reakciju sa druge strane ili kad osjećaju da su oni povlašteni u nekom odnosu.

Pročitajte još

Obiteljsko nasilje u Mostaru - nismo ni svjesni veličine problema

Industrijska revolucija je donijela neosporno tehnološki progres čovječanstvu, ali kada se gleda iz ugla ženskih prava ona nije doprinijela uvažavanju prava žena kao osoba, a ni kao radnica. Zapravo, nije doprinijela nivelaciji ravnopravnosti između spolova, uopšte. Osim dotadašnjeg staranja o obitelji, žene su počele i rad u tvornicama gdje su eksploatirane na svaki mogući način. Za početak bile su potplaćene za obavljanje istog posla kao i muške kolege. Tu se može povuči paralela sa današnjim društvom koje je ogrezlo u hipokriziji i danas su žene često slabije plaćene od muškaraca za obavljanje istog posla. Ravnpravnos spolova i svaka druga etička načela, uglavnom, danas služe samo kao izgovor.

Književno djelo, roman Skendera Kulenovića ''Ponornica'' je vjerojatno najbolji opis patrijarharnih obrazaca ponašanja u našem društvu, a ujedno i prikaz raspada patrijarharne porodice. Nije ni čudo što i danas u intelektualnim krugovima, to jeste, među osobama koje promišljaju svijet oko sebe važi deviza da su žene najbolji čuvari patrijarhata. Mnoge žene u svojim pogledima na svijet zastupaju patrijarharne obrazce. Ekletantan primjer za to je događaj u životu Srbijanske glumice Hane Selimović, parafraziram njenu izjavu: Našla sam se u životnoj situaciji gdje me je upravnica jednog Pozorišta u Beogradu pozvala u ansambl, ali je brzo promijenila mišljenje i rekla mi, da sam mlada i da nemam kredibilitet za artikulaciju sopstvenog mišljenja u javni prostor. Ovaj primjer govori kako neke žene i pored obrazovanja i uspiješne karijere ipak podsvjesno u svojoj naraciji zastupaju patrijarhalne stavove. To bi samo po sebi impliciralo da mi odrastamo u regiji gdje su patrijarhalni obrasci dio odgoja i gdje su oni prihvačeni kao dio opče kulture odgoja i kao takvi nam se od imputiraju od najmlađeg uzrasta.

Pročitajte još

Zlostavljanje žena: Ovo je muški svijet

Kada je riječ o ženskoj solidarnosti. Da li ona uopće postoji?

Regija Jugoistočne Europe oduvijek je sklona nasilnom rješavanja konfliktnih situacija, ali i sticanje moći i dominacije usko je vezano za samo nasilje. Agresivno ponašanje je put kojim se bira iči, da li je za to zazlužan nedostatak adekvatanog odgoj i obrazovanja ili pak to što nam se u toku odrastanja suptilno servira mržnja? Taj narativ suptilne mržnje je dominantni narativ u našem medijskom prostoru u formalnom ali i neformalnom obrazovanju. Zbog toga mladi ljudi kada postanu zrele osobe skloni su ka upotrebi nasilja u svim sferama života, jer tako isto su radili njihovi roditelji, njihovi djedovi, njihovi pradjedovi itd., a tko su oni da prekinu taj transgeneracijski šablon nasilnog ponašanja ili ne daj bože da kritički pristupe sebi, svom ponašanju, i propitaju ispravnost tog opče prihvačenog načina ponašanja. Samo vjerovanje da je nasilje adekvatan način rješavanja problema na ovom području je legitimno i to puno govori o našim dominantnom odnosu spram nasilja i o našoj kulturi opčenito. Sa tim fenomenom su se bavili mnogi sociolozi i izvodili mišljenja na osnovu raznih indicija. Jedan od razloga je da se ovom društvenom problemu ne pristupa kritički nego se na nasilnike gleda belevolentno i njegovo ponašanje nailazi na odobravanje okoline.

Zakonske sankcije u oblasti nasilja nad ženam nisu adekvatne, to jeste, nisu proporcijalne dubini traume kojom nasilnik utiče na žrtvin život i mentalno zdravle. Kazne su blage i nasilnik u mnogim slučajevima veoma brzo bude na slobodi ili na uslovnom odsluženju kazne, a da stvar bude gora taj isti se vrača u matičnu porodicu. Gdje je po statistikama največi udio socijalno devijantnog ponašanja i gdje opetovano nastavlja svoj šablon devijantnog ponašanja. Neka istraživanja pouzdano pokazuju da je upotreba nasilja u instituciji porodice na skali nasilja odmah iza institucije vojske, koja je na prvom mjestu u ovom istraživanju.

Pročitajte još

Nasilje je problem svih žena, ne samo jedne

Kolektivna sklonost pronalaska krivca u žrtvi 

Koliko je duboka patologija našeg naroda u ovoj sferi života može se vidjeti na društvenim mrežama u komentarima vezanim za random slučaj nasilja nad ženama ili još gore vezano za slučaj femicida. Tu građani iznose svoje stavove (kad o nečemu nemaš pojma ti tada imaš stav o tome koji je nepromjenjljiv) i osjećaju se nesputano da napišu i iznesu svoje najiskrenije stavove. U tim komentarima možemo pročitati mizogine komentare, svođenje žena na seksualne objekte, patrijarhalne stereotipe i sl. To općenito govori o našoj kolektivnoj sklonosti da pronalazimo krivca u žrtvi i kolko je, zapravo, naše društo mizogino i ne naklonjeno ženama. Deklarativno postoje ženska prava, ali u realnosti koliko često čujemo seksističke, mizogine komentare čak i od javnih ličnosti. To suptilno govori o tradiciji naše regije i koliko mi kao narodi nismo spremni da prihvatimo osnovne postulate ljudskih prava. Ljudska prava nisu Švedski stol da uzimamo prava koja nam se sviđaju, a ona druga odbacimo - ona se poštuju integralno.

Tolerancija, civilizacijski dijalog, solidarnost, ljevičarski svjetonazori, ljubaznost, uljudnost, fini maniri u našem društvu se percipiraju kao znak slabosti, a šovinizam, ksenofobija, homofobija, mizoginija, sklonost ka nasilju su ozbiljne/poželjne reference u opisu karaktera. U glavama našeg čovjeka to su ''vrline'' jakog/mačo muškarca. A zapravo, mačizam je neumitan smjer ka fašističkim svjetonazorima. Osobe koje osjećaju antagonizam prema LGBT, prema ženama, prema liberalnim svjetonazorima, osobe koji zastupaju antisemitske stavove su u osnovi šovinisti, a svoje rigidne i konzervativne stavove pravdaju riječima ''mi samo branimo naš način života''. Upravo ta rečenica je opravdanje za mnoga zla koja ljudi čine.