Naši su političari Audiji 'osmice', pa ih se ne odričemo

Nakon Papinog odlaska sve se vratilo na staro, zakukali su pojedini mediji, kao da je netko očekivao da će posjeta poglavara Katoličke Crkve promijeniti BiH i da će šaptom pasti sva nesuglasja koja ovu zemlju i čine ovakvom kakva jeste.

Razočarani su neki što Papa nije održao lekciju političarima i upro prstom u one koji su većinom sjedili u prvim redovima i nisu se ustajali pričestiti. Mislili su da će Papa zagalamiti na dužnosnike izmišljene važnosti i titula koji godinama mrcvare dostojanstvo ljudi stjeranih u torove. Mislili su da će očitati bukvicu svećenstvu koje godinama umjesto o nebeskom spasenju trubi o ovozemaljskim slamkama spasa prepuštajući da stado bude ovce za šišanje.

Ismijali su neki domaće dužnosnike što su dočekali Papu pognuti do poda, srameći se pogledati ga u oči. Poigrali su se s Papinim Fordom, pa pomislili da će se prvi radni dan pred silnim institucijama naći niže klase, pa makar i blindirane.

No, Papa je svima njima očitao lekciju šuteći. Najkraća točka njegova boravka bila je ona s domaćinima, koji su unatoč ushićenosti što im u goste dolazi napokon netko važniji od njih znali da su oni glavni likovi iz Papinih priča o onima što ubijaju ovaj svijet i dostojanstvo čovjeka. Odradio je Papa političare i okrenuo se običnom čovjeku, koji je napokon dočekao da mu pločnik bude pometen kako dolikuje pločniku jednog grada u ovom stoljeću, pa makar on i glumio metropolu i makar to bilo samo dionicom kud je gost prolazio.

Papina posjeta nije trebala održati lekcije (visokoj) politici u BiH. (Visoka) politika u BiH sve i sama zna. Dolazak pape Franje trebao je u svima nama pročačkati sve ono dobro što smo začahurili izmrcvareni životarenjem na koje smo osuđeni u nakaradi od države. Ono što bi se svima trebalo urezati u glave su priče koje su rezale tišinu u sarajevskoj Katedrali kada su pred milijune ljudi mučeni ljudi odaslali poruku oprosta. Poruka koja je zazvonila sarajevskom crkvom trebala je u nama prodrmati ograde torova na koje smo se prikovali.

Podastirali smo pred Papu priče o suživotu i o različitostima, hvaleći se kako imamo bogatstvo kao malo tko na svijetu. A onda smo i u govorima između redaka provlačili kako imaju oni različiti i različitiji. Papa nije došao zbog govorancija ljudi s titulama. Ono što su pred njega prostrli redovnici, koji su nakon mučenja u ratu čista srca rekli da opraštaju, trebala je biti poruka svima nama.

Ne da ismijavamo naše političare, utvrđujući izmrcvareno i usmrđeno gradivo o njihovoj podlosti pod krinkom želje da nama bude bolje. Ne da se izrugujemo njihovoj nespretnosti i glumljenju poniznih bubica, koji se eto slučajno voze u 'osmicama' dok se papa smiješi u Fordu otvorenog prozora. Nego da zadržimo u sebi onaj otkucaj srca koje je na trenutak osjetilo da smo svi ljudi, osuđeni jedni na druge i pored drugih, spremni oprostiti.

Lakše nam je reći da su političari nakon Papine posjete ostali isti. Umjesto da vidimo jesmo li se mi promijenili, pa odlučili zagalamiti na podjele u sebi, na nametnute istine i iskrivljene poruke. Jesmo li se mi nakon Pape, od kojeg smo očekivali da naše krvopije pretvori u brižne pastire, spremni odreći onih zbog kojih nam je zemlja ovakva kakva jest. Ili su nama naši političari 'osmice'? Vozimo ih, divimo se poniznosti Focusa, a ne mijenjamo ih.