Nacionalna pamćenja sve više udaljuju susjede jednog od drugoga

Nacionalne zajednice sjevernog Jadrana, prostora koji je tijekom 20. stoljeća proživio burnu povijest, sve su dalje u sagledavanju svoje zajedničke prošlosti, a slični trendovi prevladavaju i u istočnoj Europi, ocjenjuju povjesničari.

To je jedna od ključnih tvrdnji knjige hrvatske književne teoretičarke Natke Badurine ''Strah od pamćenja'', koja se pojavila u nakladi zagrebačkog Disputa. Knjiga je sedma publikacija nastala u okviru projekta "Naracije straha", čija je voditeljica Renata Jambrešić-Kirin s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, javlja Hina.

Knjiga polazi sa stajališta da su europska sjećanja prošlosti do pada berlinskog zida temeljena na zajedničkom antifašizmu, a otada se interes okreće prema povijesti političkog nasilja u kojem su počinitelji nekritički izjednačeni kroz ''dva totalitarizma''.

Novi nacionalni imaginarij: povijest istočne granice

Raniji prikaz trijumfa prelazi u prikaz traume, a diskurs prošlosti obilježen je viktimizacijom vlastite zajednice. Nositelji te vrste pamćenja su male (ili nacionalne, čvrsto omeđene) skupine koje zahtijevaju priznanje svoje patnje, pri čemu je temeljna mjera način na koji se pamti holokaust, objašnjava se u uvodu.

Badurina je rođena u Rijeci, a od 2015. radi na Sveučilištu u Udinama kao izvanredna profesorica na Odsjeku za strane jezike i književnosti. Bavi se odnosom književnosti, povijesti i ideologije, poslovanjem u međunarodnim studijima, traumatskim diskursom i studijima pamćenja.

Ona kaže da u Italiji, zajednici s mnogo važnih historiografa, postoji mišljenje da se talijanski identitet danas lomi na pitanju načina suočavanja zemlje s njezinim sudjelovanjem u ratu na strani Sila osovine. Mnogi povjesničari time se bave zadnjih 30 godina.

No, za razliku od toga, politika i stranke koje su na vlasti, inzistiraju na nametanju partizanskih zločina kao temelja identiteta koji se ne mora više s ničime suočavati. To je viktimološki identitet koji homogenizira zajednicu i vrlo jednostavno funkcionira na taj način, kaže Badurina.

Aktualna vlast upravo konstruira novi nacionalni imaginarij, čiji je centar interpretacija povijesti istočne granice, s naglaskom na dva vala partizanskog nasilja, u jesen 1943. i ljeto 1945. kao da ničega drugoga nema.

Istočna granica jedno je od čvorišta nove talijanske politike, ona je u talijanskom diskursu izrazito emotivna, nijedna druga granica nema tako emotivni naboj, ističe Badurina i dodaje da je predsjednica talijanske vlade Giorgia Meloni u svom prvom govoru 2023. ponovila kliše "da se o fojbama nije smjelo govoriti, da su fojbe bile tabu''.

To nije točno jer se o fojbama neprestano govorilo u javnom prostoru, tvrdi Badurina, no taj je govor bio ograničen jer je podsjećao na neugodnu fašističku prošlost, na izgubljeni rat i izgubljene teritorije.

''Dva totalitarizma''

Badurina kaže da talijanska politika sjećanja, kao i politike sjećanja zemalja koje dijele povijest sjevernog Jadrana, u posljednjih nekoliko desetljeća počiva na tezi o dva totalitarizma.

To ilustrira dijelovima turističkih paketa obilaska mjesta sjećanja i programima školskih izleta, u kojima su spomenik fojbama u selu Bazovica u tršćanskom zaleđu i bivši nacistički logor Rižarna u Trstu „izjednačena mjesta pamćenja“.

Pamćenje koje se promovira u muzejskom postavu na Bazovici jest da nisu partizani oslobodili državu, nego su je ponovno krvavo okupirali, kaže Badurina.

Talijanski parlament je 2004. godine, za vrijeme Berlusconijeve vlade, ustanovio Dan sjećanja, 10. veljače, na dan kad je 1947. u Parizu potpisan mirovni ugovor između Jugoslavije i Italije.

Iščekivalo se kako će premijerka Meloni, pripadnica desničarske Braće Italije, pristupiti tim problemima, a njezin nastup prošle godine na Danu sjećanja mogao se protumačiti kao prilagođavanje na poziciju vlasti.

Ove godine, međutim, u tom smo potpuno razuvjereni jer iz aspekta obrazovanja obilježavanje 10. veljače ne traje više samo jedan dan, nego manifestacije traju tjedan dana, kaže Badurina.

Izlaz u višestrukom pamćenju

Interpretacije povijesti u udžbenicima posljednjih 30 godina ne samo u Italiji, nego i u Hrvatskoj i Sloveniji, sve su različitije i kontradiktornije.

Stanje se sve više pogoršava, ocjenjuje Badurina i podsjeća na rad Talijansko-slovenske komisije koja je sedam godina pripremala zajednički talijansko-slovenski udžbenik povijesti. Petnaestak povjesničara ponudilo je mali dokument koji je Slovenija usvojila, ali Italija nije nikada.

Badurina smatra da se izlaz iz problema ne može sagledati ako se fokusira na nacionalne teme, tim više što nacionalni pogledi često kroz trivijalnu literaturu i loše filmove nude karikaturalne poglede na prošlost.

Ona smatra da je problem jedino moguće nadići kombinacijom višestrukog pamćenja, kojeg postavlja u okvire kritike kapitalizma kao izvora imperijalizma, diskriminacije i supremacije jednih nad drugima.

''Taj način promišljanja može uhvatiti više naših problema, ne samo s prošlošću nego i sa sadašnjošću i budućnošću planete, uključujući i klimatsku krizu'', dodaje Badurina.