Na današnji dan: Tri događaja koji su sve nas skupo stajali

Dana 28. lipnja u Srbiji se slavi Vidovdan i godišnjica Bitke na Kosovu polju.

Povodom 600. obljetnice te bitke, 1989. godine održana je velika manifestacija u blizini Kosova polja, na tzv. Gazimestanu, nekoliko kilometara od Prištine, gdje se okupilo mnoštvo ljudi i gotovo čitav tadašnji jugoslavenski politički vrh.

Slobodan Milošević, u to vrijeme predsjednik Predsjedništva SR Srbije, održao je agresivan govor, koji je postao poznat kao najava budućih ratnih događaja na prostorima Jugoslavije. 

Svi na okupu, Milošević na tronu 1989.

Na proslavi je bilo prisutno i gotovo čitavo Predsjedništvo SFRJ, tada na čelu s Janezom Drnovšekom, tadašnjim predsjednikom Predsjedništva SFRJ. Jedini član Predsjedništva koji je bojkotirao okupljanje bio je hrvatski predstavnik Stipe Šuvar.

Miloševićev odnos prema Kosovu postao je poznat već dvije godine ranije (1987.) kad je izgovorio poznate riječi: "Niko ne sme da vas bije!", uzevši u zaštitu Srbe na Kosovu i preobrazivši se od komunista u nacionalističkog vođu.

Miloševićev govor na današnji dan najpoznatiji je po riječima u kojima govor o bitkama koje Srbi vode: "…šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane mada ni takve još nisu isključene."

Ovaj navod da ni oružane bitke nisu isključene smatra se zlokobnom najavom budućih ratnih sukoba u Jugoslaviji, premda se ne može tvrditi da je Milošević već tada imao ratne planove. 

Strah od Osmanlija

Srednjovjekovne balkanske države u 14. stoljeću je sve više brinula rastuća moć Osmanlija koji od tog vremena sve češće pljačkaju i provaljuju. Plemići se okupljaju oko srpskog kneza Lazara koji je odlučio razbiti tursku vojsku i time spasiti svoje kraljevstvo od muslimanskih napadača.

Upravo na današnji dan prije 635 godina, 28. lipnja 1389. odigrala se bitka na Kosovu u kojoj umiru i knez i sultan, no nakon nje cijeli će Balkan postati plijen za Osmansko Carstvo.

Već od 1362. godine osmanskom državom vlada sultan Murat I. Baš kao i njegovi prethodnici, Murat je provodio agresivnu politiku osvajanja kako bi proširio utjecaj svog Carstva, vodio sveti rat protiv nevjernika i omogućio bogatstvo i slavu mnogim svojim zapovjednicima.

Zauzeo je Hadrijanopol, Sofiju i Niš, što je izazvalo reakciju srpskog plemstva. Oni su, pod vodstvom Vukašina Mrnjavčevića, poveli vojnu kampanju i kampirali kod rijeke Marice. Smatrajući da je osmanska vojska u Maloj Aziji, nisu slali izvidničke grupe da ih pronađu.

Ipak, mala osmanska vojska od nekoliko tisuća vojnika i konjanika iznenadila je srpsku vojsku i 1371. godine nanijela Srbima težak poraz kod rijeke Marice. Umrli su brojni članovi srpskog plemstva, čime je otvoren put za daljnje osvajanje Balkana. 

Boj na Kosovu 1389.

Knez Lazar Hrebljanović okupit će mnoge saveznike kako bi se obračunao s Osmanlijama na Kosovu. Sudjelovali su tu i albanski, bugarski i bosanski plemići, kao i neki ugarski i češki.

Srpski knez dočekat će tursku vojsku pozicioniran između dvije gore na limitiranom prostoru. Njegova je ideja bila da veću vojsku pobjedi koristeći teren u svoju korist.

Niz okolnosti, a moguće je i izdava Vuka Brankovića koji je povukao svoje postrojbe iz bitke, dovele su do poraza Srba i njohovih saveznika.

Iako je u bitci ubijen i sultan Murat I. te jedan od njegovih sinova, potpuni fijasko bio je na srpskoj strani. Knez Lazar poginuo je u nastalom kaosu i počinje totalni pokolj srpske vojske.

Nakon kosovske bitke stanje u Srbiji bit će još gore. Bez organiziranog vodstva i nakon masakra na zadnjim bojištima Srbija neće moći pružati dostatan otpor Osmanskom Carstvu. Past će potpuno pod osmansku vlast sredinom 16. stoljeća. 1463. pala je i Bosna. 

Atentat na Franju Ferdinanda u Sarajevu (1914.)

Treći događaj koji se zbio na današnji dan, i to prije točno 110 godina, je sarajevski atentat na austrijskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda pružio je povod za Prvi svjetski rat.

Bio je to jedan od najsudbonosnijih atentata u čitavoj svjetskoj povijesti dogodio se 28. lipnja 1914.

Nadvojvoda Franjo Ferdinand bio je nećak tadašnjeg cara Franje Josipa i nosio je titulu Thronfolger (hrv. prijestolonasljednik), jer stari car nije imao muških nasljednika nakon samoubojstva svog sina Rudolfa.

Kobnog dana Franjo Ferdinand je sa svojom suprugom došao u posjet Sarajevu. Atentatori su imali široko zasnovani plan s čak 6 ubojica naoružanih i raspoređenih po ruti kojom je trebao proći nadvojvoda u vozilu.

Tijekom vožnje do gradske vijećnice jedan od 6 atentatora, Nedeljko Čabrinović, bacio je na taj automobil bombu, ali se ona odbila od sklopljenog krova i pala natrag na ulicu. Eksplodirala je pod sljedećim automobilom, tako da je nadvojvoda prošao bez ozljeda, ali je ranjeno 20 drugih ljudi.

Povorka vozila je ubrzala i nastavila put prema Gradskoj vijećnici. Unatoč tome što je nadvojvoda bio potresen pokušajem atentata, tamo je nastavljen protokol i održani su svečani govori. Nakon svečanosti nadvojvoda i njegova supruga odlučili su posjetiti bolnicu u kojoj su bili ranjenici iz atentata.

Opet su sjeli u isti otvoreni automobil. Međutim, vozač automobila nije bio obaviješten o promjeni rute, pa je pri vožnji Sarajevom napravio jedno krivo skretanje. Prebacio je mjenjač u vožnju unazad da se vrati. 

Gavrilo Princip

U tom trenutku ugledao ih je jedan od šest atentatora, Gavrilo Princip, koji je već bio odustao od atentata i nalazio se u obližnjoj trgovini delikatesama. Dok je automobil pokušavao ići unatrag, Gavrilo Princip je pucao iz pištolja.

Ispucao je dva metka, od kojih je prvi pogodio nadvojvodu, a drugi njegovu suprugu.

Nadvojvodine posljednje riječi bile su upućene njegovoj supruzi: “Sophie, Sophie! Nemoj umrijeti! Živi za našu djecu!”, a na pitanje kako se osjeća, nadvojvoda je odgovorio “Nije to ništa!” Sophie je umrla prije nego su se dovezli do guvernerove rezidencije, a nadvojvoda deset minuta kasnije.

I ovaj događaj, kao i dva prethodno opisana, imao je nesagledive posljedice u čitavoj regiji, a sve što se nakon njega događalo, kroz I. i II. svjetski rat, tragedija je ostaje u kolektivnom pamćenju svih, svi je na svoj način tumače, a jesu li ljudi i narodi izvukli i neke pouke, teško je prosuditi...