Dok ljetna turistička sezona puni gradske ulice posjetiteljima, Mostar se istovremeno suočava s sve većim brojem beskućnika i prosjaka. U BIH beskućnici nisu zakonski prepoznati kao posebna socijalna kategorija, pa su gotovo u potpunosti prepušteni pomoći humanitarnih organizacija, piše Raport.
Privremena skloništa nalaze u haustorima, napuštenim zgradama te na autobusnim i željezničkim stanicama. Tragovi smeća i nereda jasno svjedoče o njihovom boravku, iako ih tijekom dana rijetko viđamo na tim lokacijama. Građani sve češće izražavaju zabrinutost zbog buke, neželjenih susreta, mogućih zdravstvenih rizika i, kako tvrde, pojave prostitucije.
''Poruka je da se država pobrine za siromašne i nađe im smještaj, a ne da policija okreće glavu i kaže ‘ne znamo’, iako svi znamo'', poručuju Mostarci, prenosi Raport.
Policija ističe kako zakonski okvir ograničava djelovanje. ''Sama prisutnost beskućnika na javnoj površini ne predstavlja prekršaj. Reagiramo samo ako se narušava javni red i mir ili počini protupravna radnja'', objašnjava Ivan Žilić, inspektor Policijske stanice Mostar Centar, prenosi Raport.
Jedina organizacija koja sustavno pomaže beskućnicima u Mostaru je Minores. Njihovi volonteri svakodnevno dijele tople obroke, deke i osnovne lijekove. ''Beskućnik kod nas nema pravo na osobnu iskaznicu, a bez nje nema ni pomoći, ni stana, ni posla. To je začarani krug'', ističe za Raport Dalibor Milas iz Minoresa.
Iza svakog beskućnika stoji priča, poručuju humanitarci – većina nije na ulici vlastitim izborom, nego zbog teških životnih okolnosti, a mnogi od njih zadržali su dostojanstvo i dobrotu unatoč svemu.
