Kratka povijest mitingaštva

Gostujući u sinoćnjem Dnevniku HRT-a predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko je komentirala posljednje događaje u Srbiji nakon presude hrvatskim generalima Markaču i Gotovini.

Biserko smatra kako oštra retorika protiv haške presude i nije toliko usmjerena prema Hrvatskoj, koliko služi za međustranačke obračune unutar Srbije. Dodala je i kako će se posljedice ovakve srbijanske politike najviše osjetiti na Kosovu i u BiH.

S obzirom na način na koji se Srbija bori protiv haške presude hrvatskim generalima, nije se zgorega podsjetiti na korijene ove tamošnje političke tradicije.

Ono što se danas događa u Srbiji, bez spomena Milana Martića, Milana Babića i ostalih protagonista balvan revolucije, je nastavak politike koja se ogolila još 1987., i u sebi nosi klasičan znak srbijanske politike s kraja XX. stoljeća – mitingaštvo.

Slobodan Milošević je bio samo jedan u nizu partijskih apartčika u trenucima kad je stupio na čelo srpskom Saveza komunista. Onim što je kasnije postao učinilo ga je mitingaštvo i to u korijenu krize koja je rasformirala Jugoslaviju – kosovskim neredima 1987. Osim samog kosovskog mitinga, televizijske kamere su zabilježile i transformaciju partijskog birokrata u nacionalnog vođu, novog cara Lazara i pronositelja Svetosavlja... Milošević je to uspio postati samo jednom rečenicom: „Ni'ko ne sme da vas bije“.

Od proljeća 1987. pa do danas, mitingaštvo je postalo nezaobilazan dio srbijanske političke scene. Milošević je iskoristio blagodati titule novog srpskog ujedinitelja, te je pružio pipke svoje politike i u one društvene sfere koje su okupljale najveći broj ljudi – fabrike, Srpsku pravoslavnu crkvu i navijačke skupine.

Služeći se ovim sredstvom, Milošević 1988. i 1989. ruši crnogorsku republičku i vojvođansku pokrajinsku vladu „antibirokratskim“ ili „jogurt“ revolucijama. Pod izlikom smjenjivanja starih i korumpiranih komunista, Milošević montira svoje ljude od povjerenja u Vojvodini i Crnoj Gori, sve praćeno uz neviđenu medijsku kampanju i autobuse mitingaša iz svih krajeva Srbije.

Krajem 1989. Milošević započinje antibirokratsku revoluciju i u Sloveniji gdje je „radni narod“ cijele Jugoslavije trebao srušiti republičku vladu. Slovenci zaustavljaju miting i time čine jedan od prvih koraka prema nezavisnosti, a Milošević ubrzo i odustaje od Slovenije u granicama Jugoslavije, što je potvrdio i nekadašnji šef KOS-a Aleksandar Vasiljević.

Mitinzi međutim ne prestaju u Srbiji, pa se održavaju u gigantskim razmjerima na beogradskim Ušću i Adi Ciganliji, a jedan od najvećih takvih skupova se održao na kosovskom Gazimestanu 28. lipnja 1989. na godišnjicu Kosovske bitke. Iako nominalno socijalistička, politika Saveza komunista se već duboko izmiješala sa religijom, a time je i zaokružen apsolutni utjecaj Miloševićeve politike u Srbiji. Alternative nije ni bilo.

Francuska povijest daje pouku koja govori kako „revolucija jede svoju djecu“. I Milošević je tako nestao sa političke scene u neredima iz 2000. kada nije htio priznati izborni poraz.

Od 2001. pa naovamo, Srbija je još nekoliko puta iskusila mitingaštvo i to najčešće od radikalne desnice predvođene Srpskom radikalnom strankom i kasnije Srpskom naprednom strankom.

Za razliku od klasičnih predizbornih skupova, mitinzi u Srbiji imaju karakteristiku održavanja zbog različitih povoda koji skoro nikad nisu njihovi pravi razlozi. Kao što ni antibirokratska revolucija nije imala za svrhu unaprijediti državu, tako ni posljednjim političko-vjerskim skupovima nije svrha komemorirati poginule u Oluji, već održati stalnu političku napetost koja će skinuti fokus s izjedajućih ekonomskih problema i besperspektivnosti.

Nažalost, politika u Srbiji i dalje značajno utječe i na prilike u BiH, a s obzirom da je i, prema političkoj tradiciji, Republika Srpska „Srbija u malom“, i ovdje možemo očekivati izostanak bilo kakvog napretka zbog zavaravanja bjelosvjetskom urotom i opasnostima iz Turske i Vatikana.