Komarica odgovorio Dodiku: Državu sačinjavaju stanovnici, a ne prisilno ispražnjeni životni prostori

Banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica poslao je svoj „odgovor“ (br. 125/17 od 20. 4. 2017.) predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska g. Miloradu Dodiku na njegovo pismo od 18. 4. 2017., koje je uputio biskupu, ali i javnosti.

Kopiju pisma biskup Komarica je poslao također i Apostolskoj Nuncijaturi u Bosni i Hercegovini i generalnom Tajništvu Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine.

Tekst pisma prenosimo u cijelosti:

Poštovani gospodine Predsjedniče,
ovim potvrđujem da sam primio Vaše pismo od 18.4.2017. godine. Pismo meni namijenjeno uputili ste osim meni osobno također i cijeloj domaćoj javnosti.

Da Vi, kao aktualni Predsjednik bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska, na ovakav način komunicirate sa mnom, kao građaninom ovoga grada i ove zemlje, i ujedno službenim predstavnikom Rimokatoličke Crkve u ovom gradu i na ovom dijelu naše države, nije samo moja krivnja.

Ne želim se osvrtati na cijeli niz – najblaže rečeno čudnih, proizvoljnih, netočnih pa i nedobronamjernih – tvrdnji, koje ste iznijeli u svome pismu. Sve se te tvrdnje, kao i Vama možebitni povodi za njih, moglo izbjeći da ste to Vi htjeli.

Ja sam više od pet proteklih godina – uzalud – pokušavao susresti se službeno s Vama i iznijeti Vam brojne aktualne molbe članova moje – na području Vaše nadležnosti – uništene biskupije; ali i drugih ljudi, koji su mi se uvijek iznova obraćali s tvrdnjom da nisu bili ni primani ni uvažavani od aktualnih predstavnika ni entitetskih, ni gradskih, ni općinskih a ni državnih Vlasti.

Bile su također, uzaludne i moje pismene zamolbe i one u ime mnogih obespravljenih Vaših sugrađana, osobito članova Katoličke Crkve.

Molio sam i Vas i druge predstavnike Vlasti na području RS da me ne prisiljavate ići u javnost s brojnim egzistencijalnim problemima članova moje biskupijske zajednice a Vaših sugrađana – ako se ti problemi mogu pozitivno riješiti – uz malo Vaše političke volje. – I to je, nažalost, bilo uzalud.

Za vrijeme rata i tijekom svih poratnih godina trudio sam se uvažavati službene predstavnike institucija Vlasti na svim nivoima, a i druge oko sebe sam na to poticao.

Nažalost, doživio sam i ja i brojni oko mene istomišljenici – sunarodnjaci i sugrađani – da predstavnici institucija Vlasti vrlo često nisu uvažavali niti osiguravali neka od osnovnih i neupitnih ljudskih prava. Vjerujem da to Vama nije nepoznato.

Također Vam je moglo biti poznato – kao što je to poznato i našoj domaćoj javnosti – da sam se osobno u ratu i u poraću u bezbroj slučajeva zalagao za poštovanje ljudskog dostojanstva i temeljnih ljudskih i građanskih prava i brojnih nekatolika, kad su ona bila ugrožena.

Vama je također dobro poznato da je na području entiteta Republika Srpska – samo u dijelu moje biskupije – a slično je i s dijelovima drugih bosansko-hercegovačkih katoličkih (nad)biskupija – potpuno bilo uništeno ili oštećeno oko 95 % crkvenih objekata. U brojkama to iznosi oko 1.000! Skoro isto toliko postotaka domaćih katolika, – a to su mnoge desetine tisuća! – nasilno je protjerano ili izbjeglo, a njihova imanja, pa čak i brojna katolička sela i katolička prigradska naselja sve do danas ostadoše avetinjski opustošena i uništena. Državu sačinjavaju njeni stanovnici, a ne prisilno ispražnjeni životni prostori! Nisam uvjeren da i Vi osobno želite ući u povijesne knjige kao jedan od zatirača Katoličke Crkve na području današnje RS u BiH! U ovom kontekstu vjerujem da Vam je poznato koliko je Vlada RS za sve uništavanje privatne imovine svojim građanima platila odštete! Koliko je Vlada RS dala tijekom ovih poratnih godina potrebite i dužne političke, pravne i materijalne pomoći svima onima katolicima koji se svih poratnih godina uporno, ali bezuspješno trude oko ostvarenja svoga održivog povratka u rodni im kraj, a što im je Aneksom 7 Daytonskog mirovnog sporazuma zajamčeno? – Teško narodu kojega njegovi politički predstavnici uvjere da nije u stanju živjeti zajedno s drugim narodima. Sveto Pismo poučava: „Tko sije nepravdu, žanje nesreću“ (Izr 22,8).

Vama je zacijelo dobro poznato da su petorica župnika – izrazitih mirotvoraca – moje biskupije i jedna redovnica na području entiteta RS na najbrutalniji način ubijeni (posljednji od njih godine 2004!). Još su trojica mojih svećenika podlegla od posljedica torture, a nekoliko ih sve ove poratne godine pati od teških posljedica zlostavljanja od strane članova vojske i policije RS. Posmrtne ostatke jednog od kidnapiranih i likvidiranih mojih župnika entitetske i općinske vlasti ne žele nam ni nakon punih 25 godina vratiti da ih sahranimo po vjerskom obredu. Kako to i zašto tako?

Niti za dotične ubijene katoličke vjerske službenike, kao niti za nekoliko stotina ubijenih katolika-civila moje biskupije – na širem banjolučkom području, na kojem nije bilo nikakvih oružanih sukoba – koliko nam je poznato, entitetsko (a ni državno) tužiteljstvo i sudstvo do sada nisu pokrenuli postupak za utvrđivanje odgovornosti onih koji su ih, bez ikakve njihove krivnje, bez suda i presude nasilno likvidirali!

Bez ozbiljne želje svih odgovornih pojedinaca i institucija da se ustanovi i uvaži maksimalno objektivno istina i da se odlučno promiče jednakomjerna primjena pravde za sve – sva plemenita i dragocjena nastojanja mnogih naših sugrađana oko praštanja, pomirenja, suživota i izgradnje pravednog i trajnog mira u našoj napaćenoj zemlji neće uroditi željenim plodom.

Kao članu Rimokatoličke Crkve i njezinom službenom predstavniku u ovom dijelu naše zemlje dužnost mi je, u duhu mojih službenih crkvenih zadaća, također naučavati i primjenjivati socijalni nauk Crkve – osobito kroz karitativne i odgojno-obrazovne projekte i izricati „moralni sud pa i u stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava ljudske osobe“ (GS 76).

A kao građanin svoga rodnog grada i svoje domovine smatram da imam pravo pitati službene predstavnike državnih institucija svih razina: zašto mnogi moji sugrađani ne mogu ostvariti svoje neotuđivo i neupitno ljudsko pravo da budu sigurni i sretni, svoji sa svojima na svome, na svojoj očevini i djedovini, uživajući u punom ostvarenju svoga identiteta?.

Gospodine Predsjedniče,

smatram svojom dužnošću pomagati svim konstruktivnim i dobronamjernim dužnosnicima u javnom životu naše zemlje da izgrađuju pravnu državu i uspješno – po mjeri čovjeka – obavljaju svoj odgovorni politički posao.

Znam da u tome u ovoj zemlji nisam sam.

Vjerujem da ćete i Vi i ubuduće – kao što ste to činili u nešto daljnjoj prošlosti – moći tu moju nakanu prepoznati i adekvatno uvažiti u korist općeg dobra.