FBiH, HNŽ i Mostar | Koliko se sustav brine za žene žrtve nasilja

Nije tajna da institucije u BiH sustavno zakazuju i kasno reagiraju, posebice kada je u pitanju nasilje nad ženama.

Bilo da je u pitanju financiranje, reakcije na prijavu ili izricanje zabrana. Hercegovačko-neretvanska županija je županija s najmanje izrečenih zaštitnih mjera prema nasilniku, dok se već godinama čeka da žrtva nasilja i trgovine ljudima u zakon uđu kao socijalna kategorija.

Pročitajte još

VIDEO |  Žena koja je preživjela nasilje: "Da sam ostala, više ne bih bila živa"

Sve razine, od državne, preko federalne, županijske i lokalne daju novac, što je je dovoljno da pokrije samo troškove hladnog programa, no za kadar koji radi sa ženama te im pruža neizmjerno važnu podršku i edukacije novca manjka.

O svemu ovome za Bljesak.info govorila je izvršna direktorica Udruženja "Žena BiH" Mostar Dijana Tadić.

''U BiH se 250 tisuća KM dijeli se na pet sigurnih kuća. Mi apliciramo projekt i to ide preko kuće transfera za zaštitu žrtava nasilja u porodici. Ove godine je to 500.00 i nije dovoljno. Trenutno je u izmjeni zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH i tim zakonom nadamo se da će se regulirati sustavno financiranje sigurnih kuća. Dok to ne bude tako, iznalazimo razne načine za financiranje.. Imamo po sigurnoj kući na nivou države od Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH po 12 ipol tisuća za svaku sigurnu kuću'', rekla je Tadić.

Taj novac im pokriva troškove hladnog pogona. Za troškove struje vode popravki komunalija itd.

Pohvale za vijećnice u Mostaru

Niža razina, Grad Mostar nakon krize 2015. godine kada je bio ugrožen opstanak sigurne kuće, pa dok nismo dobili Gradsko vijeće je izgubila interes za ovu važnu kuću, no pohvalno je što se situacija promijenila.

''Što se tiče Grada Mostara to je niži nivo. Ove godine smo prvi put dobili, nakon nekoliko godina bez interesa 10.000 KM. Ono što je pozitivno, je što su se vijećnice različitih političkih stranaka uključile i angažirale oko sigurne kuće. Prošle godine pred Novu godinu imale su priliku poslušati svjedočanstva nekih žena koje su ga mogle i htjele podijeliti. Tada su donirale i simbolični iznos novca. A posebno je pohvalno što su zajedničkim zalaganjem uspjele da izlobiraju da djeca koja izlaze iz sigurne kuće i žrtve su nasilja; iako nisu fizički zlostavljani, gledali su nasilje pa su automatski žrtve nasilja; dakle djeca koja izlaze iz sigurne kuće da imaju besplatne vrtiće'', kazala je Tadić.

Ne mora to svaka žena iskoristiti, ne moraju biti sve žene s maloljetnom djecom, ali kaže kako je fino znati da ako postoji potreba da djeca, odnosno žene to pravo mogu besplatno ostvariti.
Podrška županije postoji, ali županija opet nije uradila sve što je trebala, a čini se kako se ni ne žuri.

HNŽ daje novac, ali zakoni čekaju 

U našoj županiji žrtve nasilja nisu prepoznate kao socijalne kategorije, zakon je u izradi, korona ga je usporila, a korona je davno prošla.

''Mi smo od županije prošle godine tražili i toliko smo i dobili 50.000 KM. Postoji Zakon iz 2013. godine, gdje stoji da je županija je dužna plaćati 30 posto sigurnim kućama, a Federalna razina 70 posto. Kod nas je također problem u odnosu na druge kantone, što u našem kantonu žrtva nasilja i trgovine ljudima nisu prepoznate kao socijalne kategorije'', kaže Tadić.

Pročitajte još

Zlostavljanje žena: Ovo je muški svijet

Zakon o socijalnoj zaštiti se mijenja i u prijedlog je stavljeno da budu žene žrtve nasilja prepoznate kao socijalne kategorija i samim tim će imati i druge beneficije.

''Za hladni pogon imamo dovoljno sredstava, ali problem je što sigurna kuća nije samo krov nad glavom i samo sigurni smještaj. Ali tu je cjelokupan paket usluga od psihološke, psihoterapijske, pravne i socijalne pomoći itd. Žene nisu upoznate sa svojim pravima i što sve dobiju u kući, inače ne bi dugo trpjele sve što trpe. Naravno ima tu i straha, ekonomske ovisnosti itd. No ovaj budžet za troškove osoblja je ograničeni na 30 posto'', kazala je Tadić.
Nada se da će se promijeniti, jer teško je zadržati stručni tim godinu dana s nekim minimalnim plaćama, iako se kaže, dosta radi volonterski.

''Onda smo stalno primorani tražiti sredstva od organizacija ambasada… i oni nas podržavaju kroz projektne aktivnosti i tako nadoknađujemo iznos, pa od toga ovisi imamo li cjelokupnu podršku'', kazala je.

Strah senzibilizacija i osobna odgovornost

Stvari kaže idu na bolje što se tiče prepoznavanja sustava, no treba se prepoznati i važnost osoblja koje ženama pruža pored svega i psihološko osnaživanje, koje je iznimno važno.

Što se tiče prijava nasilja i boravak u sigurnoj kući Tadić kaže kako brojke variraju, no primjetno je povećanje anonimnih poruka po društvenim mrežama.

''Žene nam počinju nam govoriti kako ne vjeruju policiji, ne smiju prijaviti… Nažalost jeste istina kako sve ne funkcionira idealno, kako nije uvezano, nisu izrečene kazne koje bi trebale biti izrečene, ali treba govoriti i pozitivnim primjerima, kojih ima'', kazala je Tadić.

Imaju kaže super suradnju s MUP-om HNŽ-a i Centrom za socijalni rad.

''Ne mogu utvrditi za svakog policajca kojem će žena prići na ulici da će biti senzibilan i na tome se treba raditi. Svatko treba da preuzima svoju odgovornost pa i osobnu. Ne može se reći da se ne radi ništa. Ima mnogo pozitivnih slučajeva, no treba se uvesti kontinuirana edukacija, pogotovo novih ljudi koji dolaze na takva mjesta'', kaže Tadić.

HNŽ - najmanje izrečenih zaštitnih mjera

Posebno je porazno što je Hercegovačko-neretvanska županija, županija s najmanje izrečenih mjera nasilnicima.

''Mi smo kanton koji ima najmanje izrečenih zaštitnih mjera u odnosu na sve druge kantone. Neka je zaštitna mjera i zabrana prilaska, obvezno liječenje bilo šta… jer iskustva pokazuju kada se umiješaju policija ili neke druge institucije često se ozbiljnije shvaća problem. I sami nasilnici se prepadnu da ima netko iznad njih jer nijedna mjera nije za džabe i zaista znači toj ženi, pa taman bila samo na papiru i neprovediva. Ako se nasilje nastavi žena makar ima neki papir na osnovu čega može pozvati policiju u reći da se boji itd'', kaže Tadić.

Smatra da bi se zaštitne mjere trebale češće izricati jer bi to trebala biti prevencija.

''Zaštitna mjera se izriče u roku od 12 sati. Osvrćući se na posljednji slučaj Femicida, sutkinja je rekla da nije bilo dovoljno dokaza za izricanje zaštitne mjere. To je kratak period da se iskupe dokazi. Zaštitna mjera treba biti prevencija, a ne da čekamo da se nešto dogodi pa da izreknemo zaštitnu mjeru. Svako nasilje bilo kakvog intenziteta vremena trajanja treba dobiti zaštitnu mjeru'', smatra Tadić.