Ista sudbina i neodgovorena pitanja za mještane Ahmića i Trusine 30 godina od zločina

Na 30. obljetnicu zločina počinjenih u Ahmićima kod Viteza i Trusini kod Konjica u kojima je ubijeno 138 osoba, današnjica otkriva sliku u kojoj pod težinom stradanja život sasvim različito teče u ova dva sela. Dok su u Ahmićima kuće obnovljene i stanovništvo se vratilo u svoje domove još uvijek se nadajući pronalasku nestalih, u Trusini hrvatskih kuća gotovo da više i nema, a stanovnicima rasutim po svijetu i danas nije jasno zašto se sve to dogodilo.

Ahmići, smješteni u Lašvanskoj dolini, na prvi pogled ne otkrivaju da se prije 30 godina u njima desio stravičan zločin. Kuće su obnovljene, a stanovništvo je nastavilo sa svojim životom, ali spomen-obilježje prvi je podsjetnik na 116 civila koje su 16. travnja 1993. godine ubili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Zlo se vraća

''Zašto nijedan od naših susjeda nije došao pa nam pružio ruku: ‘Izvinite, ljudi. Nisam mogao, nisam ja kriv.’ Nitko. To mi sad smeta nakon 30 godina'', kaže Hazrudin Bilić sunčanog ali prohladnog travanjskog jutra novinarima Detektora.

U Trusini istoga dana pripadnici Armije Bosne i Hercegovine su ubili 15 civila i sedam vojnika koji su se prethodno predali. U selu gotovo da i nema više hrvatskih kuća, a Bosiljka Mijić, koja je tada izgubila roditelje, s novinarima razgovara putem telefona iz Čapljine, gdje danas živi.

''Zlo se vraća. Ne možeš se nadati dobru… Čitav kraj je uništen'', kaže Mijić.

Gotovo stotinu kilometara dalje od Trusine, njenu sudbinu dijeli Huso Ahmić, kome su 1993. ubijeni roditelji, a njihova tijela spaljena u obiteljskoj kući. Smatra da je bitno govoriti o onome što se desilo, ali teško je, napominje.

''Godine su mnoge prošle, a sjećanja su friška. Ja kad zažmirim, gledam to jutro kuda sam prolazio dok sam do kuće došao, i to se nikada ne može izbrisati'', govori on dok na spomen-obilježju pokazuje imena svojih roditelja Džemala i Rasme, ali i drugih članova obitelji.

Tog jutra Ahmić se nalazio u gornjem dijelu sela, odakle se moglo vidjeti da pale kuće. U večernjim satima mještani su, kako kaže, počeli napuštati selo, a on je suprugu i maloljetnu djecu uputio prema šumi, kako bi išli prema Zenici. Prisjeća se da je plan bio da stare i bolesne roditelje izvede u jutarnjim satima, ali tada se kući, kaže, više nije moglo prići, a on je ostao između šume i sela.

Za sudbinu roditelja saznat će u danima koji slijede, dok je u Zenici gledao snimke vojnika UNPROFOR-a u Ahmićima. Novinare Detektora on odvodi do gornjeg dijela sela, gdje pred svojom kućom govori koliko je kao sin jedinac bio vezan za roditelje.

''Mogao sam otići bilo kuda, ali navečer sam morao doći kući'', opisuje on.

Hladan vjetar puše dok ispred magaze ekipi Detektora Ahmić objašnjava da su iz tog objekta iznesena tijela ubijenih mještana.

Ahmić govori da su na stepeništu ubijeni njegovi roditelji, čija tijela su izgorjela u kasnije zapaljenoj kući.

''I onda je negdje nakon desetak dana poslije tog dana ušao u ovu kuću Bob Stewart, zapovjednik UNPROFOR brigade u Vitezu, sa svojim vojnicima i iz ovog donjeg dijela su iznijeli sedam leševa'', govori on.

Na snimcima je, kaže, prepoznao svoju kuću i nije mogao vjerovati šta se dogodilo.

''Gledate i ne možete da kažete sami sebi, je li moguće da ćete vi to doživjeti u svom nekom životu – da tako izgubim roditelje'', kaže Ahmić.

U Ahmićima, uz spomen-obilježje, nalazi se i spomen-soba sa fotografijama zapaljenih kuća, porušenih džamija, te vojnika UNPROFOR-a i tijela ubijenih. Ahmić pokazuje na nekoliko fotografija i objašnjava da se radi upravo o posmrtnim ostacima njegovog oca.

Užasni prizori u Ahmićima

Bob Stewart, zapovjednik britanskih snaga UN-a u BiH tijekom 1993., s novinarima Detektora razgovarao je telefonski svega nekoliko dana prije nego će se još jednog travnja sa 50 do 60 vojnika uputiti na obilježavanje 30. obljetnice zločina u Ahmićima.

Prisjeća se kako je 22. travnja 1993. godine pokušao zaustaviti sukob između hrvatskih i bošnjačkih jedinica i da se s patrolom na brdima između Viteza i Zenice susreo s vojnicima Armije BiH, koji su mu rekli da su žene i djeca ubijeni u Ahmićima.

Nakon što su mu pokazali na karti lokaciju sela, Stewart se sa svojim vojnicima uputio u Ahmiće, gdje je prvo primijetio srušenu munaru džamije. Kaže da je naredio vojnicima da vide šta se dogodilo i da je prošao kroz selo, u kojem je većina kuća bila uništena, a krovovi urušeni.

Nekoliko vojnika ga je obavijestilo da se pred jednom kućom nalazi tijelo dječaka.

''Iza kuće, u podrumu je bilo još gore. Čitava jedna obitelj – izgledalo je kao dvije žene i nekoliko djece koji su bili ubijeni i zapaljeni. Bio sam užasnut, apsolutno užasnut. I otkrili smo da je većina sela uništena. Nismo znali koliko ljudi je ubijeno, ali ja sam tada odlučio da moram da se pobrinem da ljudi znaju za to'', govori Stewart, koji je potom sazvao konferenciju za novinare i ''rekao svijetu šta se dogodilo'', kao i da su za zločine odgovorne hrvatske jedinice.

Kako ističe, najstrašnija stvar sa ovim zločinom jeste da je ubijeno jako puno ljudi, od čega su većina bili žene i djeca. Prisjeća se da su njegovi vojnici iskopali grobnicu u Vitezu u koju su spustili preko stotinu tijela.

Nešto kasnije u Ahmićima je bio užasnut još jednim prizorom kojeg se prisjetio u razgovoru. Govori kako mu se učinilo da u jednoj kući vidi crnu loptu veličine teniske.

''Kada sam je podigao, s užasom sam shvatio da je to zapravo bila glava djeteta koja je pocrnjela od vatre. Ispustio sam glavu djeteta, i osjećao sam se grozno, prvenstveno jer se to dogodilo, a potom što sam ispustio glavu djeteta. U užasu, moram reći'', prisjeća se.

Dok govori o svemu što se dešavalo, Stewart inzistira da spomenemo njegovu prevoditeljicu Dobrilu Kalabu, za koju kaže da je imala svega 29 godina kada je u njihovoj bazi u srpnju te godine ubijena snajperskim hicem, za koji pretpostavlja da je došao s položaja hrvatskih jedinica.

On misli kako je Kalaba, koja je bila srpske nacionalnosti, ubijena upravo zato što je bila njegova prevoditeljica 22. travnja, te je zahvalan što je dozvoljeno da joj se podigne ploča u spomen-obilježju u Ahmićima.

Napad nakon ezana

Tog travanjskog jutra 1993. godine u Ahmićima sjeća se i Hazrudin Bilić, s kojim novinari razgovaraju na brežuljku kod džamije, odakle se u podnožju vidi dio sela prema magistralnom putu.

''Vjerujte mi, evo jeza me sad hvata kad na um padne mi to. Sve moje komšije koje su nastradale, ja ih doživljavam kao svoj rođeni rod, kao da su moji. I dan-danas taj osjećaj u meni stoji i ovaj 16. april to ponovo sve budi. Te emocije nadiru, zaista nadiru, i što koja godina prolazi, što sam stariji, sve su jače'', govori Bilić, koji je tada imao nepunih 30 godina, suprugu u drugom stanju, te sina od četiri i po godine.

Dok pokazuje s kojih strana je napadnuto selo, on navodi da se to jutro nije razlikovalo od bilo kojeg prethodnog. Čuo se samo cvrkut ptica. Nije bilo nikakvih naznaka ni pokreta kada je, prisjeća se, krenuo na rani sabah oko pet sati u džamiju u donjem djelu sela, gdje je sreo i druge mještane.

''U početku učenja ezana ušli smo u džamiju, klanjali smo sunnete. Negdje na početku farza se začuo samo rafal, PAT je osuo rafal po džamiji'', kaže Bilić, za koga je tada bilo neshvatljivo da je počeo napad, jer u Ahmićima nije bilo nikakve vojne jedinice ili objekta, te nije vidio razlog za napad s obzirom da su s komšijama Hrvatima bili u dobrim odnosima.

U podrumu u koji se sakrio s obitelji, sreo je i ranjenog susjeda, kome je podvezao nogu. Tu su proveli deset sati.

''Poslije će se ispostaviti da su jednostavno ljude u kućama zatekli i ubijali ih na licu mjesta, ne pitajući ni ko su ni šta su, ni koliko godina imaju, jednostavno samo su likvidirali'', kaže on dok pokazuje kuću gdje je ubijena jedna žena i njena tromjesečna beba.

Prije nego je uspio s porodicom i drugim stanovništvom napustiti Ahmiće, Bilić je vidio ubijenu komšinicu, te par kuća i stoku kako živa gori.

''Izvršitelji u Ahmićima još nisu odgovarali, odgovarali su samo po zapovjednoj odgovornosti, i to nama najviše smeta. Smeta nam što nam neće da kažu za naših 14 ubijenih koje još nismo našli. I meni lično zaista smeta jer poznate su vojne formacije koje su bile, spiskovi, zna se tko je sudjelovao tu'', kaže Bilić na kraju razgovora, koji prekida ezan pozivajući vjernike na podne-namaz.

On odlazi sa ostalim mještanima u džamiju, a dok sunce obasjava Ahmiće, ekipa Detektora s kamerom privlači pažnju djece koja se vraćaju iz škole i mašu, pokazujući današnju svakodnevnicu mjesta.

Osuđen Dario Kordić

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je osudio Darija Kordića na 25 godina zatvora zbog zločina počinjenih u srednjoj Bosni koji uključuju i Ahmiće, te Miroslava Bralu na 20 godina, dok je Vladimir Šantić osuđen na 18 godina, a Drago Josipović na 12 godina zatvora. Sud Bosne i Hercegovine je zbog zločina u Ahmićima osudio Paška Ljubičića na deset godina.

Dan nakon posjete Ahmićima, ekipa Detektora na Veliki petak odlazi u Trusinu kod Konjica, gdje zatiče Dragicu Tomić kako se moli kod spomenika civilima i pripadnicima HVO-a ubijenim 16. travnja 1993. godine. Kuće oko spomenika su urušene, a hrvatski mještani su izbjegli u druge hercegovačke gradove, ali i u inostranstvo. Sugovornica s kojom smo također trebali razgovarati to jutro nije se osjećala dobro da bi mogla govoriti o zločinu u ovom selu.

Tomić tog aprilskog jutra nije bila u Trusini, ali pokazuje na svoju kuću na brdu, odakle je, kako kaže, u ranim jutarnjim satima čula krike i plač.

''Civili su bili u kućama, a vojnici su bili na položajima. Oni su zarobili obitelji i onda su ih ucijenili da se moraju predati. Ove po kućama oni su normalno uhitili stavili su, jedne su na donji dio sela, druge na gornji, i onda su ih ucjenjivali s njihovom djecom, s njihovim ženama, maltretirali su ih. Oni su se morali predati, i predali su se i dali oružje, i onda su kasnije ubijeni pred svojim obiteljima'', opisuje Tomić saznanja o ovom zločinu.

U Trusini su te prilike ubijeni Ilija i Anđa Ivanković, roditelji Bosiljke Mijić. Ona ih je posljednji put vidjela nekoliko dana prije zločina, kada ih je posjetila iz Buturović Polja. U Trusini je tada, osim roditelja, ostala i njena sestra Marija s maloljetnim djetetom.

U danima nakon zločina, kako priča Mijić, niko joj nije htio reći šta se dogodilo njenim roditeljima, jedino je čula da se ''u Trusini desilo veliko zlo''. Mijić je naposljetku saznala da su joj roditelji ubijeni, a sestra zarobljena te potom razmijenjena.

''Ona je prošla pored kuće gdje su tata i mama ubijeni, i unijela ih je u kuću, da ih živina ne raznosi'', govori Mijić.

Kaže da iako se osjećalo nešto u zraku, nikad se nije nadala da će se nešto takvo dogoditi, jer su bili u dobrim odnosima s bošnjačkim komšijama.

''Skupa smo živjeli godinama, skupa išli u školu i radili i sve. Ja nisam mogla ni zamisliti da se to može desiti.(…) Nije se pomišljalo napuštati, a nije se imao strah od susjeda da će se nešto desiti'', kaže ona.

Sud BiH je zbog zločina u Trusini osudio Nihada Bojadžića na 15 godina zatvora, Edina Džeku na 13 godina, Nedžada Hodžića na 12 godina zatvora, Mensura Memića na deset, te Rasemu Handanović na pet i po godina zatvora. Krivični postupak se trenutno vodi protiv Zulfikara Ališpage, ali je predmet već dugo u fazi mirovanja zbog zdravstvenog stanja optuženog.

Pored spomen-obilježja stradalim u Trusini nalaze se ostaci kuće porodice Krešo, ispred koje je i spomenik Smiljku, za kojeg Tomić kaže da je ubijen pred svojom porodicom.

''Nikad nisu pronađene kosti njegove, niti je sahranjen. Pretpostavlja se da je u kući zapaljen i nema njegovih posmrtnih ostataka, ali o tome se još uvijek šuti, to se ne zna definitivno'', govori ona.

Pred obilježavanje 30 godina od zločina, u oba sela preživjelim stanovnicima i dalje nije jasno zbog čega je moralo doći do toga, piše Detektor.

''I danas-dan osjećam jedan teret koji ne mogu izbrisati, ne mogu ga skloniti, ne mogu promijeniti… Osjećam nepravdu što je urađeno bez ikakvog povoda, što je urađeno nekome ko nema pojma da je kriv, nema pojma, nije ništa napravio'', govori Ahmić.

''Prošlo je 30 godina od zločina u Trusini, od zločina u Ahmićima, i poruka moja, poruka svih ljudi dobre volje, jeste da se nigdje i nikada više ne dogodi takav zločin. Bilo gdje u svijetu'', poručuje Tomić.