I dva desetljeća nakon Daytona, više od 20 ruševina u Mostaru čeka na obnovu

Dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma i okončanja rata, Mostar je turistima još uvijek, između ostalog, najpoznatiji po ruševinama koje nijemo govore kako ratne rane grada na Neretvi još uvijek nisu zacijelile.

Objekti koji su porušene u ratu, tijekom protekla dva desetljeća su u potpunosti propali, a da bi bilo gore o njihovoj obnovi nitko ozbiljno čak i ne govori. Oni rijetki objekti koji su se počeli obnavljati, uglavnom su ostali nedovršeni zbog nedostatka sredstava u državnim blagajnama ili zbog, kako ekonomski stručnjaci ističu, loše koncipiranog procesa obnove.

U užoj gradskoj jezgri Mostara najmanje je 20 objekata koji vape za obnovom i niz privatnih kuća, o kojima starosjedioci, prizivajući stara dobra vremena, sa sjetom govore.

No, poznati mostarski arhitekt Tihomir Rozić, koji je sudjelovao u obnovi Starog mosta u Mostaru tvrdi kako vrlo malo objekata u gradu na Neretvi ima za sačuvati, te da je dobar dio onoga što je bilo uništio "zub vremena".

"Svega 20 do 30 posto ruševina treba obnoviti, a sve ostalo iz temelja raditi prema sasvim novom suvremenom dobu“, ustvrdio je Rozić.

U blizini Starog mosta, kako je naglasio, porušene objekte što vjerodostojnije treba obnoviti u vanjskim gabaritima, a unutrašnjost, kako tvrdi, treba raditi na inovativan način, kako bi oni bili što funkcionalniji za područje koje je najzanimljivije turistima iz svih krajeva svijeta.

Većinu prostora učiniti funkcionalnijim

Od objekata za obnovu u središnjoj zoni grada izdvojio je Sveučilišnu biblioteku na gradskom šetalištu i dio Stare željezničke stanice, navodeći kako su to povijesni objekti, a ostale koji nemaju povijesnu ni nacionalnu vrijednost, unatoč tome što su starim Mostarcima i Mostarkama u dragom sjećanju, zamijeniti potpuno novim objektima.

"Ljubljanska banka i nekadašnja 'Staklena banka' su potpuno nefunkcionalne, kao i zgrada Gospodarske komore, a u središnjoj zoni grada zauzimaju značajnu površinu. Treba ih srušiti i zamjenom novih objekata i konačno obilježiti jedno novo vrijeme“, zaključi je Rozić.

Istog stava je uspješni nizozemski poduzetnik Hari Slipičević, koji je, kao rođeni Mostarac, želio investirati u svoj grad, ali zbog birokracije to nije uspio.

Administrativni propisi koče obnovu

U svom pokušaju da nešto investira u rodni grad, Slipičević je, kaže naišao na brojne prepreke.

"Administracija je ovdje previše usporena i komplicirana, tako da svaki investitor izgubi volju za šetanjem od šaltera do šaltera“, kazao je Slipičević.

Prije nego bi ovdje uspio predati zahtjev koji bi se, kako kaže, tko zna koliko čekao na odobrenje, u Europi je već počeo s ulaganjima. Pored toga, za ruševine se od investitora, kako je doznao, traže milijunski iznosi, što je, po njemu, van svake logike. Prema ekonomskoj računici, kako on smatra, treba stvari postaviti drugačije i privući investitore u Mostar, a ne tjerati i one koji su u njemu rođeni.

"Meni je iz djetinjstva ostala draga slika 'Staklene banke', ali treba biti svjestan da mi treba milijunski iznos kako bi je srušio i počistio sve za pripremu nove gradnje, tako da bi mi prihvatljivo bilo kupiti je za jedan euro. Na taj način bi grad dobio novi objekt, koji bi uposlio veliki broj građana, a time, kroz porezne obveze, punio i gradsku blagajnu“, pojasnio je Slipičević.

Objekat Privredne banke Sarajevo, koja je među Mostarcima poznatija kako 'Staklena banka', zgrada Gospodarske komore, Stara željeznička stanica, robna kuća "Razvitak", robna kuća "Nama", hotel Neretva, zgrada Energopetrola, i brojni privatni stambeno-poslovni i stambeni objekti, u Šantićenoj i Fejićevoj ulici, najbolje govore o stvarnoj zbilji procesa obnove u gradu na Neretvi, koji je više nego zabrinjavajući.

Nadležne vlasti kompletno stanje pripisuju lošoj ekonomskoj situaciji i krizi koja se uvukla u sve pore društva ili, pak, neriješenom ustrojstvu grada Mostar i famoznom 'Statutu', koji je u ožujku 2004. godine nametnuo tadašnji visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown .