Hercegovac odlikovan za hrabrost u Domovinskom ratu
"Ono što ste učinili za Hrvatsku zna svatko", rekao je predsjednik Milanović Antonu Kikašu, odlikujući ga Redom kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu.
No, teško da je puno onih mlađih od četrdeset godina u Hrvatskoj koji su do danas znali za Antona Kikaša. Neki su možda pogledali film Jakova Sedlara o njemu iz 2016. godine – "Nisam se bojao umrijeti". Kikaševo ime ne spominje se na obljetnicama ključnih događaja iz Domovinskog rata, a ni Milanović, kaže, ne zna zašto mu se "Hrvatska minimalnom gestom nije odužila zadnjih trideset godina".
Pokušao dopremiti oružje
"Vi ste u najtežim trenucima za Hrvatsku skupili novac, krenuli na jedan odvažan avanturistički put koji u prvi mah nije završio dobro za vas, skoro i fatalno, ali na kraju Hrvatska je pokazala, već tada, da se brine za svoje ljude. A ovo je, trideset godina kasnije, jedna mala zakašnjela gesta'', rekao je predsjednik Milanović.
Anton Kikaš je u kolovozu 1991. pokušao Hrvatskoj zrakoplovom dopremiti oružje potrebno za obranu. Plan je bio Boeingom 707 Uganda Airlinesa iz Južnoafričke Republike preko Bocvane letjeti prema Trstu, pa manevrom skrenuti u Ljubljanu. No, ulaskom u tadašnji jugoslavenski zračni prostor, greškom pilota, ruta je promijenjena...
"Na upit kontrole leta iz Beograda, umjesto da kaže da zrakoplov ide u Trst, pilot je rekao da ide za Ljubljanu, nakon čega su se digla dva MIG-a JNA iz Pule i prisilila nas da sletimo na Pleso. Znalo se da dolazimo, ali nisu znali kada jer ni ja nisam točno znao kada do zadnjeg trenutka", ispričao je Kikaš u jednom intervjuu.
Zarobljeništvo u Beogradu
Nakon batinanja u Zagrebu zarobljen je i odveden helikopterom u Bihać, a potom avionom u beogradski vojni zatvor na Batajnici. U njemu je, redoviti mučen, proveo tri teška mjeseca. Razmijenjen je za generala tadašnje JNA Milana Aksentijevića i još nekoliko oficira. Pušten je na slobodu, upravo na današnji datum.
"Danas je trideseta obljetnica izlaska iz zatočeništva, dan kada sam ugledao svjetlo na kraju tunela, mračnog tunela koji se zvao beogradski vojni zatvor. Posljednjih trideset godina na današnji dan slavim svoj drugi rođendan", podsjetio je Kikaš na svečanosti u Predsjedničkim dvorima.
Postoje dokumentarni snimci trenutka kad je zrakoplov prisilno sletio u Zagreb. Dok su se pripadnici JNA srdačno pozdravljali s pilotima, jedan je odvukao Kikaša na stranu, drugi je s uperenim oružjem zatražio od njega dokumente, a čuje se i nečije dobacivanje: "Sredite to ustaško đubre!" Nakon toga idu snimke iz zrakoplova velike količine raznovrsnog naoružanja, što je bio poklon hrvatske zajednice iz Toronta Ministarstvu unutarnjih poslova, Zboru narodne garde i svim braniteljima.
Mučenje u zatvoru
U opsežnom intervjuu koji je prije pet godina dao za "Slobodnu Dalmaciju", Kikaš je pričao o ispitivanjima kojima je bio podvrgnut u beogradskom zatočeništvu: "Dvije glavne točke na kojima su inzistirali bile su da priznam da na mojoj farmi u okolici Toronta par stotina mladih Hrvata Kanađana vježba za rušenje Jugoslavije.
Inzistirali su da priznam i da sam sve radio po direktivi Tuđmana. Iako sam bio u grogiranom stanju dok su me ispitivali jer su me prije toga pretukli na mrtvo ime, bio sam svjestan, ako potpišem da na mojoj farmi vježba više stotina Hrvata, ja potpisujem sebi smrt. A ako potpišem da sam sve radio po naputcima Tuđmana, ja potpisujem smrt Hrvatskoj. Preko njega bi bila optužena Hrvatska. I u takvom stanju kad su mi dvaput dovodili liječnika, ipak sam bio toliko svjestan i razborit da to ne potpišem", rekao je Kikaš.
Nije vjerovao Manoliću
Zašto se bio odlučio na ovako opasan pothvat? Tadašnji hrvatski premijer Franjo Gregurić i Josip Manolić navodno nisu bili za to da se oružje kupuje i dostavlja mimo njihove kontrole, a Manolić je smatrao kako je bolje da Kikaš preda novac sakupljen u Kanadi, pa bi onda oni sami kupili oružje. No, Kikaš je bio protiv toga jer on i drugi iz skupine hrvatskih iseljenika nisu vjerovali bivšim kadrovima Udbe poput Manolića.
U spomenutom intervjuu koji je dao novinarki Snježani Šetki, Kikaš je ispričao nešto više o razlozima svojeg nepovjerenja:
"Preko utjecajnih ljudi u Beogradu uspio sam iz Savezne Udbe dobiti osam stranica dokumenata i objavio imena dvojice udbaša koji su me "otkucavali", a koji su radili kod mene. To su Dragutin Hlad i Zlatko Čaldarević. Hlad je po povratku u RH dobio posao kod Manolića, a rekli su mi da mu je otac bio upravitelj zatvora u Gradiški. Ali nisam objavio ime glavnog udbaša pod kodnim imenom Merđo. To čuvam za knjigu svojih memoara. Imam dokument iz 1973. u kojem je Merđo službeno primljen u službu s preporukom Manolića", rekao je Anton Kikaš.
Anton Kikaš bio je ugledni kanadski građevinski poduzetnik, ali i pjesnik, vrlo aktivan u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. Rođen je 1941. u hercegovačkom selu Bijakovići, djetinjstvo i mladost proveo je u Kaknju i Sarajevu, a u Zagrebu je diplomirao na Geodetskom fakultetu.
Potkraj šezdesetih odlazi u Kanadu, gdje s vremenom razvija ozbiljan biznis. Poslove nije imao samo u novoj domovini. Radio je u Maroku, u Trinidadu, projektirao cestu u svetištu Meka u Saudijskoj Arabiji, promovirao nogometne utakmice u Los Angelesu i drugdje. Sredinom prošlog desetljeća uključio se i u medijski biznis.
Bio je uključen u aktivnosti hrvatske iseljeničke zajednice. Tako je 1987. osnovao Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, a hrvatske iseljenike je na organizirao i na razne druge načine.
Pisao je pjesme za Đuku Čaića, Tomislava Ivčića i Mladena Grdovića, Krunoslava Cigoja, Veru Svobodu i druge glazbenike. Rekao je kako je ponosan na svoj hrvatski narod što se oslikava u njegovim stihovima. Objavio je zbirku pjesama i omogućio izdavanje nekoliko knjiga na engleskom jeziku s hrvatskom tematikom.
