Džihadisti se vraćaju kući: Tri ispovijesti razočaranih ratnika

Razočarani brutalnošću, bijedom i opresijom tzv. Islamske države, neki borci s Balkana, koji su u Siriji ratovali na strani ove terorističke organizacije, riješili su da napuste Bliski Istok i vrate se svojim kućama, piše BIRN.

Šesnaest mjeseci nakon što je otišao u ISIL-ov kalifat u Siriji – vjerujući u idealan život u potpunom vjerskom okruženju – Hilmi se vratio nazad na Balkan, razočaran onime što je tamo vidio.

Tamo nije bilo ničega

''Tamo nije bilo ničega, nema struje, nemaš knjigu, nemaš internet, ništa'', rekao je Hilmi Balkanskoj istraživačkoj mreži.

''Imao sam kod sebe 400 eura koji su brzo potrošeni na hranu i osnovne potrepštine. Prijavio sam se u mekteb (ured) za bolesne gdje sam dobivao 50 dolara mjesečno. Moja supruga je pomagala starijim ženama pa su joj one nekad davale skromnu nadoknadu. A ja sam ludio sve vrijeme i gledao kako da spasim obitelj i pobjegnem odatle'', sjeća se Hilmi.

''Evo vidi'', nastavlja, otvarajući svoj laptop i pokazujući video-snimku. ''Tu nema prirode, nema trave, sve uvelo, napušteno; vidi ove tobože ovce kako su mršave… sve što smo mogli raditi je prošetati malo okolo'', kaže Hilmi, a onda pokazuje i fotografije svoje obitelji i prijatelja. Neki od njih nisu nikada uspjeli da pobjegnu iz Sirije.

Hilmi, koji uz bh. ima i crnogorsko državljanstvo, samo je jedan stotina ljudi koji su se vratili u zemlje regije nakon što su neko vrijeme proveli u ratnim zonama Sirije i Iraka. Poput Hilmija, mnogi su riješili da napuste Bliski Istok jer su se razočarali ISIL-om.

Život u kalifatu

Iako mnogi povratnici tvrde da u Siriju nisu odlazili da bi ratovali, države regije ih tretiraju kao teroriste i to na osnovu nekoliko zakona koji su usvojeni 2015. godine i koji kažnjavaju sudionike u stranim konfliktima.

Mnogi povratnici su završili na sudu. I pored toga, oni su počeli uvjeravati ostale muslimane da ne prave njihove greške odlazeći na ratišta.

Kada je Hilmi, koji je vjernik čitav život, čuo da je tzv. Islamska država napravila kalifat, bio je odlučan da ode i vidi je li život tamo zaista u skladu sa šerijatskim principima.
Hilmijeva destinacija je bila provincija Alepo, gdje je već živio njegov prijatelj iz Podgorice. On ga je uvjerio da u kalifatu ništa ne nedostaje, da su borbe daleko od mjesta gdje oni žive i da Hilmi i njegova obitelj tamo mogu biti njegovi gosti.

''Moj plan je bio da odem i provjerim, i ako je to sve tako, ja bih se poslije nekoliko tjedana vratio u zemlju, prodao kuću i stalno se preselio u Siriju'', kaže Hilmi.

Ali kada je stigao u Siriju u veljači 2015. godine, sačekale su ga loše vijesti: njegov prijatelj je poginuo u borbama kod Kobanija. Kako su se borbe oko Kobanija intenzivirale, tzv. Islamska država je uvela izvanredno stanje, oduzela putovnice svim strancima i obavijestila ih da ne mogu napustiti kalifat jer je ''savršeno društvo već stiglo''.

Jedan Bošnjak koji je također živio u kalifatu je jamčio za Hilmija i njegovu obitelj, pa su prebačeni u kuću zajedno s još nekim izbjeglicama iz Kobanija. Nekoliko mjeseci kasnije, Hilmi je dobio ruinirano imanje na periferiji grada Al-Baba, gdje su on i njegova obitelj živjeli više od godinu dana. Hilmi kaže da je u Siriji sreo mnogo ljudi s Balkana.

Bosanaca najviše

''Došlo je puno naših ljudi, Bosanaca najviše, bilo ih je iz Srbije, iz Crne Gore. Ali bilo je svakakvih. Bilo je pravih vjernika i dobrih ljudi, ali i kriminalaca koji su bježali od zakona. Gledao sam neke kako snimaju video-klipove, poziraju s oružjem'', rekao je Hilmi.

Kako su se napadi intenzivirali, tako se i situacija u gradu brzo promijenila. Mjesto je postalo neprepoznatljivo – ulice su bile prazne, zgrade uništene, a mnogo ljudi je poginulo.
''Jednostavno si bespomoćan, odeš u podrum ili ispod stepenica, zagrliš dijete i moliš Boga da te spasi'', kaže Hilmi.

Kada je shvatio da je razočaran kalifatom Islamske države, pokušao je pobjeći. Uspio je stići do granice s Turskom, ali ga turska granična policija nije pustila da pređe. Onda je pronašao Sirijca koji se ponudio da mu pomogne da pobjegne u Tursku za 1.500 dolara.

''Uspio sam se čuti s mojima kući i rekao im da prodaju sve što imam u stanu, tepih, bojler, stol… i da mi šalju novac'', prisjeća se Hilmi.

Kako bi pobjegao s teritorije koju je kontrolirao ISIL, Hilmi je morao prijeći preko minskog polja i ograde s bodljikavom žicom. Uspio je preživjeti zahvaljujući lokalnom vodiču. Međutim, kada je ušao u Tursku, bio je uhićen i proveo je dva i pol mjeseca u pritvoru za izbjeglice iz Sirije i Iraka.
''Iz jednoga zatvora sam prešao u drugi, i samo mi je jedna misao tad bila u glavi – što napravih svom djetetu'', sjeća se Hilmi.

Turske vlasti su ponudile ili da ga pošalju nazad u njegovu zemlju ili da ode u neku od država koja je voljna da ga primi. Hilmi je odlučio da se vrati kući u BiH, gdje je ubrzo bio uhićen zbog optužbi za terorizam.

Najamnici ubijaju za ISIL

Međutim, za razliku od Hilmija, koji tvrdi da je u Siriju otišao da bi ispovijedao svoju vjeru i živio u umjerenom kalifatu, mnogi ljudi s Balkana su na Bliski Istok otišli zbog novca. S bogatim iskustvom stečenim u ratovima devedesetih godina, postali su vrijedno oruđe u redovima islamističkih snaga.

''Neka oni pričaju o Bogu i hurijama (djevice s kojima pravednici uživaju u raju) drugima. Ja znam da meni Bog nikada neće reći da ubijem drugo živo biće zbog njega'', rekao je za BIRN Fisnik, borac iz Makedonije.

''Da se ne lažemo, mene zanima novac. Bio sam u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, radio sam oružane pljačke po Zapadu, bio sam u zatvorima'', dodaje Fisnik. Živio je u Srbiji, Makedoniji, Crnog Gori, Turskoj i Njemačkoj, što mu je pomoglo da stupi u kontakt s onima koji šalju ljude na bliskoistočna ratišta.

''Naši ljudi po džamijama u Europi se lako povežu i znaju tko je kakav i za što može poslužiti'', kaže Fisnik.

U ljeto 2014. Fisnik se pridružio Al Nusri zajedno s prijateljima s Balkana i Kavkaza koji su živjeli u Njemačkoj i Austriji. Tvrdi da mu je obećano 2.000 dolara mjesečno plus ono što mu dopuste da uzme na terenu nakon borbi.

''Basarova vojska je bila lošeg morala i slabe motivacije tako da smo par puta imali znatne uspjehe oko Alepa u uništavanju utvrđenja i čulo se za nas'', sjeća se Fisnik.

Dodaje da je brutalnost koju je viđao u Siriji daleko ekstremnija od svega što je vidio tijekom ratova na Balkanu.

''Gledao sam poslije druge bitke kako (Assadovim zarobljenim) vojnicima kidaju glave. Bilo je grozno u početku jer to nisam gledao ni u Jugoslaviji. Poslije se navikneš i na to'', kaže Fisnik.

Poslije dva mjeseca u Al Nusri, Fisniku je njegov lokalni zapovjednik rekao da će se on i njegova jedinica pridružiti ISIS-u.

''Nas nije briga za prisegu dok god nas taj plaća. U međuvremenu jedinica se obnavlja novim plaćenicima među kojima ima čak i kršćana kojima je stalo do adrenalina i brze zarade. Čak i nakon povratka s linije stalno se išlo u nekakve racije i pretrese, obični ljudi su sumnjičeni da su ili špijuni, ili da piju alkohol, da su narkomani. To je bio odličan izgovor nekima da iz zabave muče ljude, pljačkaju, pale, siluju'', objašnjava Fisnik.

Ubiti za bijeg

Kaže da je najviše para zaradio kada je transportirao umjetnine do turske granice. ''To su bile statue i razne te stvari koje su oni navodno uništavali pred kamerama''.

Poslije skoro tri mjeseca ratovanja pod zastavom Islamske države, Fisnikov zapovjednik je nestao – jedinica nikada nije saznala je li ubijen ili ne. Fisnikovi novi nadređeni su od njega zahtijevali da ubija civile, na što on nije bio spreman.

''Makar znam da ako sam došao zbog para, da nisam došao da koljem nevine ljude'', tvrdi Fisnik.
Ipak, kako bi uopće mogao da napusti Islamsku državu i vrati se kući, Fisnik je morao ubiti petoro ''špijuna'' među kojima su bile i dvije žene.

''Alternativa je bila da naše glave završe na trgu umjesto njihovih''.

Razočaranje u Islamsku državu navelo je Alberta Berišu da po povratku iz Sirije osnuje nevladinu organizaciju koja pomaže bivšim borcima da se ponovo uključe u društvo, i da se otrgnu od radikalne ideologije koja ih je odvela na strana ratišta.

''Država nikad nije shvatila da nama nije bio cilj da budemo teroristi'', rekao je Beriša za BIRN, aludirajući na oko 300 Kosovara za koje se vjeruje da su posljednjih godina sudjelovali u ratovima na Bliskom Istoku.

''Svatko je imao svoju vlastitu povijest i ciljeve. Ali jedna važna stvar o onima koji su se vratili jeste da njihov povratak znači da su razočarani onime što su vidjeli'', kazao je Beriša.

Beriša nije tipičan džihadista. Završio je političke znanosti na Univerzitetu u Prištini i master studije na Univerzitetu u Tirani.

Kaže da je u Siriji bio od 6. do 20. listopada 2013. godine kako bi pomogao sirijskoj opoziciji u borbi protiv Assadovih snaga – ali tvrdi da on sam nikada nije ratovao.

Od ISIL-a gotovo nemoguće pobjeći

Beriša tvrdi da je razlog zbog koga je otišao to što je bio razočaran u društvo na Kosovu i što je htio da pomogne svojoj muslimanskoj braći u borbi protiv diktatora.

Po dolasku u Siriju, Beriša je tražio da se pridruži grupama u kojima se govorio albanski jezik ''da bi izbjegao jezičke barijere''. Onda su ga odveli kod Lavdrima Mudžaherija, zapovjednika Islamske države koji je zapovijedao albanskim borcima.

''Kunem se Bogom da nikada prije toga nisam čuo za njega i da ga nikada prije toga nisam vidio'', Beriša je rekao na suđenju u Prištini.

Tvrdio je da je pretraživao Internet, pokušavajući da shvati gdje se nalazi te da je tada i naišao na snimku na kojem se nalazi Mudžaheri.

Pošto je od ISIL-a bilo gotovo nemoguće pobjeći, Beriša kaže da je pomoću Facebooka kontaktirao prijatelja s Kosova kako bi mu pomogao da se vrati kući.

''Onda mi je poslao SMS u kome kaže da je jedan moj rođak bolestan i da moram da se vratim kući, a ja sam to iskoristio kao opravdanje da se vratim na Kosovo'', rekao je Beriša na sudu.
Sud na Kosovu ga je zbog terorizma osudio na tri i pol godine. Njegov slučaj je trenutno na apelaciji, a Beriša odluku čeka na slobodi.

''Za mene su najteže stvari bile društvene predrasude, sumnje i konstantni pritisci od svih institucija – njihova tendencija da ispune svoje političke ili institucionalne agende kroz nas'', kaže Beriša.

“Još teže mi je palo to vrijeme kad sam pušten iz pritvora. Do tada, mi [džihadisti povratnici] smo već postali poznati javnosti na Kosovu i ljudi su počeli da nas stigmatiziraju još više”, dodaje Beriša.

''Veoma je teško za ljude koji se nalaze između dvije vatre, kada više ne znaš gdje pripadaš'', kaže Beriša.

Njegova NVO, INSTID, bori se protiv vjerskog ekstremizma na Kosovu i ima za cilj da deradikalizira ljude koji su se vratili s bliskoistočnih ratišta.

''Pošto znam da su većina njih žrtve, mislio sam da njihovo dalje viktimiziranje nije rješenje, i da bi ih to još više radikaliziralo'', objašnjava Beriša.

''I tako sam odlučio da osnujem instituciju koja će se baviti samo ovime, kako bi ovakvi ljudi ponovo postali korisni u društvu i kako im njihova sloboda ne bi bila oduzeta, jer to stvara mogućnost za veću radikalizaciju i čak i za radikalizaciju drugih u zatvoru'', kaže Beriša.