Čapljina i Stolac: Zašto djeca i nakon odluke suda i dalje uče različit jezik?

Lana Prlić, potpredsjednica Socijaldemokratske partije BiH, osvrnula se na to kako se u Hercegovačko-neretvanskoj županiji (HNŽ), ni pet godina nakon presude Općinskog suda u Mostaru o ukidanju „dvije škole pod jednim krovom“ u Čapljini i Stocu, ova presuda ni danas nije implementirana.

„U travnju 2012. godine Općinski sud u Mostaru je donio presudu, prema kojoj je naloženo ukidanje „dvije škole pod jednim krovom“ u Čapljini i Stocu, a rok je bio 1. rujan 2012. godine. Nakon skoro pet godina djeca još uvijek idu u školu u dvije različite smjene, uče dva „različita“ jezika.

Presuda je dokazala da je model „dvije škole pod jednim krovom“ diskriminatoran, međutim, ako pitamo Ministarstvo obrazovanja Hercegovačko-neretvanske županije, to nije tako. Nadležni ili neće ili ne znaju kako riješiti ovaj problem. Pozivaju se po dobrom starom receptu na međunarodnu zajednicu, međunarodne organizacije i institucije.

Koristim priliku da ih napomenem da ujedinjenje škola, te ukidanje bilo kakve vrste diskriminacije i segregacije je bila i još uvijek jeste postprijemna obaveza BiH prema Vijeću Europe.

Čitajući razne izjave ministara i ministrica obrazovanja u županijama u kojima se sprovodi ovaj model segregacije učenika, dobijam odgovor na pitanje da li ministri uopće žele da riješe ovaj problem i odgovor je jasan – NE. Pa tako imamo izjave ministrica i ministara iz HNŽ, Srednjobosanske i Zeničko-dobojske županije, koji kažu da je segregacija, ustvari, ustavno pravo na jezik, ili da škole nisu podijeljene, jer je biblioteka zajednička ili, zamislite, zajednička zbornica.

Nigdje i nitko ne spominje djecu, koja će izaći iz tih istih škola i biti zakinuti za poznavanje svojih vršnjaka, ili čak za drugo pismo, samo zato što neki ministar ili ministrica ne vidi to kao problem. Jasno je da nadležni ministri ne uzimaju ovu presudu i problem za ozbiljno, jer ne postoji sankcija, a i ni odgovornost.

Bojim se da će, nakon 20 godina segregacije i diskriminacije u obrazovnim institucijama, multikulturalnost postati riječ koju nove generacije ne razumiju, ne svojom krivicom ili svojim odabirom već radi nečijeg interesa“, navodi Prlić.