Apsurdistan: Bolje ubiti nego ukrasti šumu

Primjer 1: Miljenko Bilać je presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku osuđen za kazneno djelo "ubojstvo" i kazneno djelo "teške tjelesne ozljede" na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci. Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca.

Primjer 2: Besim Brljak iz Novog Travnika je presudom Općinskog suda u Travniku od 17. 12. 2018. godine osuđen za kazneno djelo "šumska krađa" na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 8 (osam) mjeseci.

Pitate se je li moguće? Naravno da jeste. Jer ovo je BiH, davno opjevana u pjesmi Dubioze kolektiv 'Apsurdistan'. No, zašto se to događa i u čemu je suština apsurdnih kazni u bh pravosuđu?

Razloga je više. Osim kazni koje običnom, prosječnom građaninu u najmanju ruku nisu jasne i nemaju smisla  (iako nemamo uvid u presude, kao ni okolnosti pod kojima su se dogodila kaznena djela) – tu je i 'fenomen pomilovanja'.

Akt milosti

U dva spomenuta slučaja, obojica osuđenika su pomilovana. Umjesto godinu i pol, Miljenko Bilać je pomilovan i kazna mu je smanjena na osam mjeseci. Ponavljamo, za ubojstvo i teške tjelesne ozljede.

U drugom slučaju Besim Brljak je za šumsku krađu umjesto 4 godine i 8 mjeseci, također pomilovan. Međutim u njegovom slučaju kazna je smanjena 'minimalno'.

"Da se djelomično oslobodi od izdržavanja izrečene kazne zatvora za razdoblje od 6 (šest) mjeseci", stoji u odluci predsjednika FBiH Marinka Čavare iz lipnja ove godine.

U Zakonu o pomilovanju FBiH, član 2. pak stoji:

''Pomilovanje daje predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine. Prije donošenja odluke, predsjednik će obaviti konzultacije s potpredsjednicima Federacije Bosne i Hercegovine.''

Mostarski odvjetnik Nenad Gvozdić kaže kako je to sve apsurdno.

''To se događa jer je pomilovanje akt milosti i može se svesti u sferu politike, zato jer zavisi od slobodne ocjene onoga koji daje akt milosti. U konkretnom slučaju je to predsjednik FBiH  i on nije u davanju akta milosti ničim uvjetovan, u smislu da mora imati komparaciju s drugim slučajevima'', objašnjava za Bljesak.info Gvozdić.

Ako je pomilovanje slobodni, reći ćemo 'subjektivni', akt milosti – onda se postavlja pitanje, što je s kaznama i presudama koje su malo je reći čudne, nemaju smisla i postavljaju pitanja kriterija po kojima se vode sudovi kada izriču presude.

Česta pojava

Gvozdić tvrdi da je problem što sudovi nemaju ujednačenu sudsku praksu, ali i činjenica da ne postoji Vrhovni sud BiH.

''Imate velike disproporcije u kriterijima a kojim su se vodili sudovi, kad npr. za ubojstvo dobivate mizernu kaznu a za šumsku krađu drastičnu. To je rezultat činjenice da u BiH nemamo Vrhovni sud BiH, nego su postupci dvostupanjski, nemate trostupanjske postupke. Nemamo ujednačenu sudsku praksu'', dodaje odvjetnik iz Mostara za Bljesak.info

Primjeri drastičnih i mizernih kazni su česta pojava u bh pravosuđu, ističe Gvozdić, te pojašnjava kako se sve dogaa – jer ne postoji adekvatna analitika rada sudova. Također, po njegovom mišljenju – svi problemi u vezi akta milosti i izricanja kazni, koje po svojoj komparaciji nisu usklađene – se događaju u posljednjih 12-13 godina, a stanje u pravosuđu je sve gore i gore.

Da je to tako, konstatirao je i Reinhard Priebe u izvještaju objavljenom točno prije godinu dana. On  je, naime, u Bruxellesu 5. prosinca 2019. predstavio Europskoj komisiji, državama članicama EU i vlastima Bosne i Hercegovine glavne nalaze Izvještaja neovisnih viših stručnjaka o pitanjima vladavine prave u BiH.

U tom izvještaju dao je vrlo konkretne i oštrke kritike na račun bh pravosuđa.

''Kazneno pravosuđe u BiH se ne bori protiv teških oblika kriminala i korupcije. Niti jedan od četiri postojeća kaznenopravna sustava ne funkcionira na adekvatan način. Suradnja između državnih, entitetskih i kantonalnih/okružnih pravosudnih organa je izuzetno slaba.Nedostatak koordinacije i suradnje među sudionicima u kaznenopravnom sustavu (tj. tijelima za provođenje zakona, tužiteljstvima i nadležnim sudovima na svim razinama u BiH) neizbježno stvara uvjete za ozbiljnu nefunkcionalnost i neučinkovitost'', stoji između ostalog u Priebeovom izvještaju.

Uloga žrtve

Izvještaj je vrlo iscrpan i detaljan, i jasno je obrađen svaki dio pravosudnog sustava – odnosno njegovog neučinkovotog djelovanja.

Tako kazne i presude o kojima je bilo riječi s početka teksta – su najvjerojatnije rezultat više faktora i nerada, te nefunkcioniranja pravosuđa na koje Priebe jasno upozorava.

''Odnos tužitelja i policije daleko je od jasnog ili učinkovitog u suzbijanju kriminala. Policija nije izravno podređena tužitelju, iako je tužitelj zadužen za vođenje istrage, u skladu sa zakonima o kaznenom postupku. Agencije za provođenje zakona uglavnom su pasivne i ne postupaju uvijek prema naredbama tužitelja. Prema zakonima o kaznenom postupku, funkcija samog tužitelja je da rukovodi istragom, otkriva i goni učinitelje kaznenih djela. Agencije za provođenje zakona to često koriste kao izgovor za potpuni izostanak proaktivnog pristupa u istragama'', konstatira Priebe.

Na račun tužiteljstva svoje kritike je iznio i odvjetnik Gvozdić, koji kaže da je ono u nezavidnom položaju – obzirom da oni vode istrage i podižu optužnice.

''Nemamo više Institut istražnog suca i isključena je žrtva iz mogućnosti da imalo utječe na aktivnost tužitelja, odnosno uloga žrtve je vrlo minimizirana. To omogućuje tužiteljstvu da se bavi nekim predmetima koji nemaju uopće štetne posljedice po društvo, neki pojedinačni slučajevi – a ne bavi se onim slučajevima i temama koji su jako aktualni i od kojih zavisi opstanak države'', kaže Gvozdić.

Suci su preblagi

Od prijave, istrage, pa do podizanja optužnice i samog procesa suđenja – put je dug. Na osnovu riječi našeg sugovornika, ali i Pribeovog izvještaja – dolazimo do zaključka da je drastična kazna za sječu šume i ona mizerna za ubojstvo, te teške tjelesne ozljede – posljedica nefunkcioniranja cijelog niza organa. To se naravno osim istražnih organa i tužiteljstva, odnosi i na sudove.

''Suci su preblagi u upravljanju suđenjima, dozvoljavaju duga vremenska razdoblja između ročišta i česte rutinske odgode uz malo ili nimalo opravdanja. Stiče se dojam da pojedini suci ne žele ili nisu u stanju provoditi vladavinu prava kada su suočeni s odlučnim protivljenjem osoba optuženih za teška kaznena djela'', kazao je Priebe, a na ovo se nadovezao i odvjetnik Gvozdić, koji je mišljenja i da su  'loše' i oslobađajuće presude često rezultat i loše pripremljenih optužnica.

''To što sudovi donose često oslobođajuće presude u vrlo eksponiranim sudovima je donekle rezultat loše pripremljenih optužnica i sukladno s tim, mišljenja sam da je tužiteljstvo u većoj krizi, nego sudovi kao organi koji izriču presude – iako i oni imaju svoj dio odgovornosti. Sudovi vrlo često ne sude poštujući načelo materijalne istine, nego donose formalističke presude koje su isto tako nerijetko statistički uvjetovane, a pravde nema, niti se pravda traži'', kazao je za Bljesak.

Istraga, policija, istražni organi, tužiteljstvo, optužnica, sud – cijeli sustav nefunkcioniranja dovodi do apsurdnih presuda s početka teksta. Pitanje je hoće li biti bolje.