Svjedok tvrdi: Bošnjak mi je slomio rebra u Bileći

Svjedok s mjerama zaštite A-4, koji je saslušan putem videolinka iz Švedske, kazao je da je s više osoba prevezen u vojarnu u Bileći i da ih je po dolasku dočekao špalir s ljudima u vojnim uniformama, koji su ih, kada su počeli izlaziti iz vozila, udarali drvenim palicama.

Prema njegovom svjedočenju, bili su ubačeni u podrumsku prostoriju, u kojoj je bilo dosta ljudi, i falilo im je zraka, u toalet su morali izlaziti trčeći, gdje su ih dvojica čekala i udarala ih policijskim palicama.

“Dolazili bi neki dole i rekli: ‘Glavu gore, ruke iza leđa’, i udarali bi. To se događalo više puta”, kazao je svjedok.

Istaknuo je i da mu je itekako poznato ime Boris Bošnjak, jer mu je, kako je dodao, prije nego što je razmijenjen, slomio tri rebra s lijeve i četiri s desne strane i da se to desilo na spratu kasarne, javlja BIRN.

“Bošnjak i još dvojica su počeli da me udaraju šakama. Onda me Bošnjak odveo u drugu prostoriju, hvalio se da trenira karate, udario me nogom u glavu i oborio. Dok sam ležao, udario me par puta u grudni koš. S još dvojicom me izveo u hodnik i počeli su me udarati dok nisam pao, i nastavili su me udarati čizmama u grudni koš. Stavljao mi je čizmu na glavu. Trajalo je dugo, više sam puta gubio svijest, dok neko od njih nije rekao: ‘Ubismo čovjeka, dobro je više’”, ispričao je svjedok i naveo da su ga tada vratili u podrum.

Pri odlasku u toalet, izjavio je, Bošnjak bi ga ostavljao zadnjeg i udarao ga šakom i nogom u glavu, što se, kako je kazao, dogodilo najmanje pet ili šest puta.

Za njegovo ime, kako je pojasnio, čuo je od drugih stražara, kao i da je došao iz Vogošće i da je tamo trenirao karate.

Obrani je svjedok rekao da, dok je bio u Bileći, netko iz Državne bezbjednosti uzimao je izjavu od njega, kao i da je njegovo maltretiranje mogao gledati “tko nije htio da okreće glavu”.

Bošnjaku se sudi skupa s Milošem Mavrakom, Miodragom Grubačićem i Ilijom Đajićem za učešće u premlaćivanju zatočenika u nekadašnjoj kasarni “Moše Pijade” u Bileći, kao i za to što su omogućavali drugima da ulaze i udaraju zatvorenike.

Bošnjak je, prema optužnici, bio pripadnik Sedmog bataljona Vojne policije Vojske Republike Srpske (VRS) i obavljao je dužnost zapovjednika straže, a ostala trojica bili su stražari, također pripadnici VRS-a.

Slobodan Gordić je, svjedočeći u korist Obrane Đajića, kazao da obitelj optuženog poznaje odranije, ali da je njega upoznao 8. svibnja 1992., kada je netko iz Crnogorske postrojbe ubio dvojicu pripadnika Specijalne postrojbe iz Trebinja.

Svjedok je rekao da je ubojica radi sigunosti deportiran u vojarnu u Bileći, da ga je on tamo čuvao i da je Đajić s njim bio svaki dan dok ovaj nije prebačen u Crnu Goru 3. lipnja 1992. godine, kao i da nije čuo niti vidio da je optuženi maltretirao nekoga.

Milan Đajić je izjavio da je, nakon ranjavanja u Mostaru, bio na liječenju u bilećkoj bolnici i da je optuženi u tom razdoblju 24 sata bio s njim, pomagao mu, hranio ga, vozio ga u kolicima, kao i da mu je pri prebacivanju u Crnu Goru 17. lipnja 1992., osim supruge, u pratnji bio Ilija Đajić.

“Ilija je jednom ili dva puta dovodio suprugu i djecu da me obiđu u Crnoj Gori”, kazao je svjedok i naveo da su optuženi i svi iz njegove porodice čestiti ljudi.

Nastavak suđenja je 19. studenog.