Na suđenju za zločine u Konjicu, svjedok Tužiteljstva Bosne i Hercegovine prisjetio se kako je premlaćivan tijekom zatočeništva 1992. u logorima Čelebići i Musala, navodeći kako zbog zadobivenih udaraca danas ide na dijalizu.
Pero Stojanović rekao je kako je krajem svibnja 1992. odveden s muškarcima iz Bradine, gdje su došli pripadnici Armije BiH, Teritorijalne obrane (TO), policije i Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).
"Odvojili su žene i djecu, a nas ispred kafane, 50 do 60 muškaraca", naveo je Stojanović.
Rekao je kako su ih tukli dok su išli prema kamionima te kako su odvezeni u sportski centar Musala, gdje je odmah dobio udarac nogom u glavu.
"Drugi je išao sa štangom prema meni… pukla ruka", kazao je svjedok.
Ispričao je kako su im poslije desetak minuta rekli kako su greškom tu te su odvezeni u Čelebiće. Prema njegovim riječima, u jednom hangaru bilo je zatvoreno više od 300 Srba.
Kako je naveo, ležali su na betonu, dobivali jednu porciju hrane na deset ljudi te obavljali nuždu u hangaru. Premlaćivanje je nastavljeno.
"Miro Vujičić više nije mogao trpjeti batine i počeo je bježati. I oni su pucali i ubili ga", rekao je Stojanović.
Kazao je kako je u rujnu prebačen u "Musalu", gdje je upoznao optuženog Ismeta Hebibovića. Ispričao je kako je u njegovu uredu bilo kupatilo i kako se tu prvi put okupao poslije zatvaranja.
Naveo je kako su dobivali hranu jednom dnevno i kako su mogli koristiti toalet. Svjedok je rekao kako ih je Hebibović navečer zaključavao, ali kako je njegov sin Avdo dolazio poslije i tukao ih. Zatvorenici su to kazali svjedokovu bratu, koji je poznavao Hebibovića.
"Avdo je dobio batine od ćaće i više nije bio stražar", rekao je Stojanović.
Kazao je kako njega u "Musali" nitko nije tukao, a kako ih je Hebibović vodio kopati rovove, kanale i čistiti. Iz "Musale" je pušten u prosincu.
Na pitanja obrane, svjedok se nije mogao izjasniti koju je funkciju obavljao Hebibović te je precizirao kako su ih stražari vodili na radove. Rekao je kako je Hebibovićev sin Avdo imao 14 godina, ali se nije složio s braniteljicom Mirsadom Beganović Žutić kako kao maloljetnik nije mogao biti stražar.
"Bio je, vidio sam ga s puškom tu", kazao je Stojanović.
On je na početku svjedočenja govorio o događanjima u travnju, navodeći kako je srpskom stanovništvu oružje podijelila Srpska demokratska stranka, a kako je i bošnjačko bilo naoružano. Rekao je kako je imao pušku i kako je držao stražu ispred svoje kuće. Obrani je potvrdio kako je srpsko stanovništvo uspjelo odbiti manji napad 12. svibnja.
Svjedok Redžo Sinanović kazao je kako je kao pričuvni policajac bio na punktu u Podorašcu i kako se 25. svibnja u noći čula pucnjava i detonacije te kako je potom taj punkt ukinut.
"Ja 27. dolazim u Bradinu, formira se punkt", rekao je svjedok.
Prema njegovim saznanjima, muškarci iz Bradine bili su odvedeni u Čelebiće, a žene i djeca bili su smješteni u školi koju je čuvala TO.
Kazao je kako su u srpnju, nakon što su ubijeni pripadnici jedne jedinice u Repovcima, paljene kuće u Bradini te kako misli da su civili bili sklonjeni radi sigurnosti.
Braniteljica Nina Karačić pitala ga je odakle mu je poznato kako je TO čuvala civile u školi. Sinanović se složio kako nije znao tko je pripadao kojoj formaciji i kako je tako rekao jer je u početku bila TO.
Za zločine na području Konjica optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović i Željko Šimunović. Na teret im je stavljeno kako su u razdoblju od svibnja 1992. do svibnja 1993. godine, u okviru širokog i sustavnog napada na srpsko civilno stanovništvo na području Konjica, počinili progon – ubojstvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima piše Detektor.
