Na 33. godišnjicu zatvaranja prijedorskog logora ''Keraterm'', britanski novinar Ed Vulliamy prisjeća se poziva iz redakcije Guardiana koji ga je odveo na put otkrića ovog logora, kao i ''Omarske'' i ''Trnopolja'', gdje je vidio hodajuće kosture logoraša, o kojima će, u godinama koje su uslijedile, svjedočiti kao prvi novinar pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
Nakon Vukovara, Vulliamy preuzima zadatak kolegice koja je, boraveći u Karlovcu, u Hrvatskoj, čula od žena koje su pristizale iz Bosne i Hercegovine da su im sinovi ili muževi odvedeni u logor u Omarsku.
O ovim izjavama žena upitan je Radovan Karadžić gostujući na britanskoj televiziji ITN.
''To je sve smeće, sve glupost, to je sve fabrikovano, dođite i sami vidite'', prisjeća se Vulliamy izjave Radovana Karadžića, kasnije osuđenog na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i drugih zločina u BiH.
Vulliamy se odlučuje da s ekipom ITN-a posjeti Prijedor. Stigao je u ''Omarsku'', koja ga je, kako opisuje za Detektor tijekom boravka u Sarajevu, podsjećala na nacističke kampove.
''Muškarci kao skelet, to je ono što smo prvo vidjeli, kako se vuku preko dvorišta. Pomislio sam, 'Bože, u nekom drugom vremenu sam'. Sad, naravno, znamo da to nije bilo neko drugo vrijeme, bilo je naše vrijeme'', kaže on.
Priča kako je vidio logoraše koji su jeli obroke nalik vodenom gulašu, i da je razmišljao o tome odakle su dovedeni i u kakvim uvjetima borave.
''I onda jedan čovjek je rekao u kameru: ‘Ne želim da vam govorim laži, ali vam ne mogu reći istinu''', priča Vulliamy.
''Mi smo pokušavali doći do hangara, krenuli smo preko dvorišta i začuo se pucanj koji dobro poznajem iz Iraka i Hrvatske. Čuli smo, 'ne prelazi ovu liniju, mogli bi da te upucaju'. U nekom trenutku smo pomislili, možda će sve da nas pobiju. Htjeli su da nas što prije sklone odatle, jer smo pitali o hangaru i ulasku u hangar'', opisuje Vulliamy, tada užasnut prijedlogom da im se pokaže ''manje užasno'' 'Trnopolje'''.
Po dolasku u ''Trnopolje'', gdje je prethodno dovedeno na stotine zatvorenika iz ''Keraterma'', Vulliamy i kolege bilježe prizor koji će obići cijeli svijet.
''To je ona poznata scena iza bodljikave žice. Fikret Alić i ostali zarobljenici. To su ljudi koji su upravo došli iz 'Keraterma''', priča i dodaje da je to bila potvrda da postoji još jedan logor – ''Keraterm'', koji su vlasti morale da zatvore, s ''Omarskom'', što je prije bilo moguće.
''I to su uradili na nekoliko načina – većina logoraša iz 'Omarske' je odvedena u 'Manjaču', a većina iz 'Keraterma' u 'Trnopolje''', prisjeća se dugogodišnji novinar The Guardiana i The Observera.
Ono što je zabilježio u Prijedoru opisat će redakciji, koju poziva iz Beograda, kao priču za naslovnu stranu.
''Znate, ne izazove svaka priča koju napišete reakciju predsjednika Amerike, a George H. Bush je rekao: 'Ovo ne smije da se nastavi, ovo se neće nastaviti, ovi zločini su previše.' Ali, kao što znamo, nastavilo se naredne tri krvave godine. Priča je obišla svijet'', kaže Vulliamy, koji je dobar dio života i karijere posvetio borbi za istinu o prijedorskim logorima o kojima je, kao prvi novinar, svjedočio na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju.
''Situacija je danas potpuno drugačija. Ne znam nijednog mladog novinara u Ukrajini koji ne misli da ne skuplja potencijalne dokaze za suđenje Vladimiru Putinu. Sada su svi svjesni toga. Ja tada nisam bio, skupljao sam informacije za Guardian, ni za koga drugog za vrijeme rata'', kazao je.
MKSJ je u brojnim presudama utvrdio da, nakon što su krajem travnja 1992. zbacili organe vlasti u općini Prijedor i izvršili niz napada na sela i područja nastanjena nesrbima, Krizni stožer u Prijedoru otvorio je tri velika logora: ''Omarsku'' – na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred istoimenog sela, ''Keraterm'' – u prostorijama tvornice keramičkih proizvoda, i ''Trnopolje'' – kompleks zgrada u istoimenom selu.
Zatočenici su premlaćivani i ubijani, dok su u nekim logorima konstatirana i silovanja.
Logor ''Omarska'' je otvoren krajem svibnja 1992., a zatvoren je početkom kolovoza 1992., nakon što su ga obišli strani novinari. U ljeto 1992. godine, u ''Omarskoj'' je bilo oko 3.000 zatočenika, uglavnom muškaraca Bošnjaka, a među zatočenim je bilo najmanje 30 žena.
Zatočenici su u ''Keraterm'' počeli pristizati oko 25. svibnja i logor je zatvoren 5. kolovoza 1992. godine. Kroz logor ''Keraterm'' je prošlo više tisuća zatočenika, uglavnom Bošnjaka i Hrvata. Istovremeno je bilo zatočeno i do 1.500 ljudi.
Logor ''Trnopolje'' funkcionirao je najmanje od 26. svibnja 1992. do kraja rujna 1992. godine, premda su neki ljudi u njemu ostali i duže. U jednom trenutku je u logoru bilo približno 8.000 zatočenika, a do kraja kolovoza 1992. je bilo zatočeno do 4.000 ljudi. Zatočenici su bili civili, Bošnjaci i bosanski Hrvati, uključujući žene i djecu.
O iskustvu svjedoka Vulliamy kaže da je važno biti siguran u činjenice.
''Isto kao novinarstvo, jer činjenice su činjenice i istina je istina, i ne može biti ništa osim istine, ali mora biti organizirana tako da bude dio sudskog procesa, a ne priča u novinama, što nije ista stvar'', rekao je i dodao da je cilj obrane da poruši priču, ali njegovu nisu mogli jer je bila istinita.
''Najteža stvar – zavisiš od svojih rukopisa, od svojih bilješki. Odvjetnik obrane je u jednom trenutku išao kroz bilješke, da pokaže moj rukopis ekspertu. Na neki način, ti nisi na suđenju, ali tvoje bilješke jesu, i tvoj ugled je na suđenju, jer ako imaš nešto pogrešno, to je to.
Najteži dio svjedočenja je unakrsno ispitivanje. Jer imate visoko plaćenog advokata koji zarađuje stotine eura na sat, koji uglavnom brani uzrok, kao i okrivljeni'', objašnjava Vulliamy.
Danas autor nekoliko knjiga, među kojima i ''Rat je mrtav, živio rat'', o logorima u BiH, govori kako mu je bilo važno ostati u kontaktu s preživjelima iz Prijedora. Prevoditeljicu njegove knjige, Edinu Štirković, upoznao je kao sedmogodišnjakinju u Trnopolju.
''Njen otac je preživio 'Omarsku' i 'Trnopolje', kao i ona. Napisao sam knjigu... jer je njihova priča bila zaboravljena, bili su razbacani po svijetu, nije im vraćena njihova povijest'', govori o motivu, kao i da mu je dodatni motiv bilo negiranje ovih logora.
''Bio je to kao čin dužnosti, da ispričam priče ljudi za koje se nije čulo, koje nisu rečene. Podsjetnik da se ratovi ne završavaju zviždukom pištaljke, to nisu nogometne utakmice, nego to traje i traje i traje u mislima onih koji su ih preživjeli...Neki ljudi su vrlo dobro, psihički i fizički. Drugi su užasno. Ne proživljavaju svi isto u istom trenutku'', dodaje.
Godinama poslije ostao je i u kontaktu s logorašem Fikretom Alićem, koji mu je na pitanje kako je preživio, odgovorio: ''Jer sam čovjek koji zna da se smije.''
''Što se tiče horora nakon Bosne, za mene je to vrlo jednostavno: mi novinari, moralno i pravno, moramo biti na strani 'kostiju u zemlji' i protiv onih koji su ih tamo stavili. Moramo biti dosljedni'', poručio je Vulliamy, svjedok mnogih ratova, kao i da se moralne vrijednosti moraju poduprijeti bilo gdje i u bilo kom ratu danas, piše Detektor.ba.
