Dok s porastom ljetnih temperatura rastu i nagoni pojedinaca "građanske" orijentacije za skrnavljenjem hrvatskih nacionalnih i vjerskih obilježja po Bosni i Hercegovini, osvježimo malo ovih uzavrelih srpanjskih dana sjećanje na 30. obljetnicu jedne izuzetno značajne hrvatsko-bošnjačke deklaracije koja je prije 30 godina de facto nastala na poziv bošnjačkog političkog i vojnog vodstva te posredovanjem turske i američke diplomacije rezultirala vojnom pomoći Republike Hrvatske tadašnjoj Republici Bosni i Hercegovini u "zajedničkoj obrani od srpske agresije".
Službeni tekst "Deklaracije o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice" potpisala su 22. srpnja 1995. godine u Splitu izaslanstva Republike Hrvatske te Republike i Federacije BiH: predsjednik RH Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade RBiH Haris Silajdžić.
Splitskoj deklaraciji, koja je imala presudno značenje za ishod rata u Hrvatskoj i BiH, prethodili su krupni događaji u srpnju 1995., kada je Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela Srebrenicu i Žepu, dvije bošnjačke enklave u istočnoj Bosni pod zaštitom UN-a.
Nakon pada Srebrenice i počinjenog genocida nad bošnjačkim stanovništvom, slična opasnost prijetila je žepačkoj, ali i bihaćkoj enklavi u zapadnoj Bosni, gdje su vojne snage Republike Srpske i Republike Srpske Krajine (RSK) započinjale nove i činilo se završne napade na taj prostor.
Uslijedile su pojačane diplomatske aktivnosti za spas Žepe i Bihaća. Alija Izetbegović je 18. srpnja 1995. preko note "Ambasade Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu" uputio poruku Franji Tuđmanu u kojoj, između ostaloga, kaže:
"...želio bih Vam ukazati da je situacija u Republici Bosni i Hercegovini zbog okupacije Srebrenice vrlo teška. Sada je kriza sa Žepom. Strahujemo da može doći do masakra. U takvoj situaciji predlažem da najvažnija, ako ne i jedina točka naših razgovora budu pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora".
Istoga dana (18. srpnja) iz Ureda Predsjednika Republike Hrvatske stigao je odgovor kojim je prihvaćen prijedlog o postizanju vojnog i političkog sporazuma. Potom je 19. srpnja Izetbegović potvrdio suglasnost "da se sastanak najodgovornijih političkih i vojnih dužnosnika Republike Hrvatske i Republike i Federacije Bosne i Hercegovine održi u Splitu 22. srpnja 1995. nakon 14 sati te da, prema potrebi, može biti nastavljen i 23. srpnja ujutro".
U međuvremenu je (20. srpnja) zapovjednik Glavnog stožera Armije BiH, Rasim Delić, uputio "molbu" Hrvatskoj vojsci (HV) i Hrvatskom vijeću obrane (HVO) kojom je zatražio pružanje "neposredne pomoći" 5. korpusu Armije BiH "u obrani slobodne teritorije bihaćke regije".
Sljedećega dana, 21. srpnja, države članice Organizacije islamske konferencije proglasile su nevažećim UN-ov embargo na oružje, a njihovi ministri vanjskih poslova priopćenjem su najavili "da će osigurati svu neophodnu pomoć i podršku zajedničkim naporima Bosne i Hercegovine i Hrvatske za očuvanje njihovog suvereniteta i teritorijalnog integriteta".
Istoga dana, 21. srpnja, načelnik općine Bihać, Adnan Alagić, uputio je dramatičan apel u kojemu moli hrvatsku stranu za pomoć:
"...Sudbina oko 180 tisuća stanovnika Unsko-Sanskog Kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina, koju nam je agresor namijenio, ista. Stoga Vas molim, da sa svoje strane učinite sve, što je u Vašoj moći, da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo".
U takvim je okolnostima sutradan (22. srpnja) u Splitu potpisana Deklaracija u kojoj je među 15-ak načelnih točaka najprije potvrđeno čvrsto opredjeljenje i politička volja "za jačanje suradnje i savezništva hrvatskog i bošnjačkog naroda u sudbonosnim trenucima za opstojnost dvaju naroda suočenih s pojačavanjem nasilja na okupiranim područjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s neizvjesnošću mirovnog procesa i s nedjelotvornošću međunarodne zajednice", a ujedno je iskazana i neopoziva potpora "provedbi Sporazuma iz Washingtona o uspostavi Federacije, te njenom konfederalnom povezivanju s Republikom Hrvatskom".
No, najvažniji dio Deklaracije čine četiri točke u kojima je dogovoreno proširenje i jačanje suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine (od 21. srpnja 1992. godine), a u tom je okviru dogovorena stalna koordinacija obrambenih djelatnosti kao i suradnja između Glavnog stožera HV-a i Združenog stožera Armije BiH i HVO-a.
Dogovoreno je, nadalje, i osnivanje političko-pravne stručne skupine koja bi trebala predložiti rješenja za integriranje funkcija vlasti Republike BiH i Federacije BiH te je upućen poziv za sastanak skupine 22 zemlje (članice "Prijatelja Federacija") radi pomoći u suočavanju s humanitarnom i izbjegličkom katastrofom.
U posljednjoj točki dogovoreno je održavanje redovnih političkih konzultacija radi realizacije načela i dogovora Deklaracije te radi pripremanja potrebnih političko-pravnih osnova za uspostavu konfederalnih veza s Republikom Hrvatskom.
Splitskom deklaracijom legalizirano je djelovanje Hrvatske vojske u vojnim operacijama na području BiH, o čemu jasno govori sljedeći pasus iz prve točke Deklaracije:
"U tom pogledu Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila".
Tri dana nakon potpisivanja Splitske deklaracije na sastanku ministara vanjskih poslova Hrvatske i BiH, Mate Granića i Muhameda Šaćirbeja (kojemu je nazočio i ministar obrane u Vladi Federacije BiH, Jadranko Prlić), najavljeno je da će se "duh ostvarivanja Splitske deklaracije" vidjeti već sljedećih dana i mjeseci. I doista, potkraj srpnja 1995. hrvatske su vojne snage operacijom "Ljeto 95" ušle u Bosansko Grahovo i Glamoč, čime su izbile u neposredno zaleđe Knina, a početkom kolovoza vojnom operacijom "Oluja" oslobodile su 11 tisuća četvornih kilometara, deblokiravši i šire područje Bihaća.
Nakon završetka vojnih operacija u Republici Hrvatskoj, uslijedile su zajedničke vojne operacije HV-a, HVO-a i Armije BiH u Bosni i Hercegovini, nakon čega je vojno i političko vodstvo Republike Srpske bilo prisiljeno prihvatiti mirovne pregovore koji su rezultirali Daytonskim mirovnim sporazumom.
Umjesto zaključka, jedan (post)ratni paradoks: kako objasniti to da jedna strana počinje nazivati drugu agresorom i to nakon što je od nje zatražila (i dobila) pomoć u obrani od agresije treće strane!?
