Rezultati po tagu: Putujte s nama

Bistu je dobio i Indrit Cara, poznatiji pod ratnim imenom Ushtar Kavaja. Dragovoljac za obranu albanstva na Kosovu stigao je iz Londona, a poginuo je posljednjeg dana ožujka 1999. u selu Pecan kod Suve Reke.

Rista Ratkovića su nazvali „sandžačkim Hamletom“, ali su Avda Međedovića počastili još više, promoviravši ga u „Balkanskog Homera“, a laskavu titulu dobio je od harvardskog profesora Milmana Parryja.

Samostan „De Notre Dame”i crkvu sv. Karla Boromejskog komunisti su pretvorili u školu koja danas nosi ime Vuka Karadžića, a Ivan Nepomuk tužno gleda što je ostalo od njegovog nekad brojnog vjerničkog stada.

Franjevac, književnik, prevoditelj i prosvjetitelj fra Gjergj Fishta sasvim je nalik našem fra Grgi Martiću. „Albanski Homer“ se školovao u Kreševu, Kraljevoj Sutjesci i Livnu te prijateljevao s fra Grgom i Kranjčevićem.

„Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da!“ Sjećam se te molitvice-mantre iz djetinjstva. Može biti da je oko zbog toga tu, mada je puno onih koji su sigurni da ima veze s masonima. 

Nisam protiv vina, dapače, ali mi je najvažnije ono ispred vinarije: na jednoj strani Zvonko Bogdan, na drugoj upravo tih njegovih osam tamburaša.

U jednom manjem parku ostavljeno je i nekoliko od oko 750.000 Hodžinih bunkera. Originalni su i može se u njih; strancima su sigurno zanimljivi, a mnogom domaćem koji pamti Hodžina vremena sigurno se smuči.

Rudnik se prvi put spominje u Uroševoj povelji iz 1254., kojom dozvoljava Dubrovčanima „da gredu na Brskovo“. To je i prvo mjesto o koje dolaze Sasi, a Dubrovnik svog konzula u Brskovu ima već od 1278. godine.

I, da kažem po srcu, nešto mi se ni ne vraća iz te moje fatamorgane. Jedino možda na EXIT, poslušati Rundeka & ekipu, zapjevušiti sevdalinke s Amirom Medunjanin, otkačiti se uz „Vas Gogh“, poludjeti uz „Sabaton“…

Enver Hodža nije, kao mnoge druge, dao srušiti Bećarsku džamiju nego je u njoj – sačuvaj, Allahu dragi! – otvorena trgovina ženskim donjim rubljem koja – eno na ulazu lepršaju haljinice – i danas radi.

Bugarski car Petar I. prešao je 500 kilometara, koliko ima od tadašnje prijestolnice Velikog Preslava do Rile i pećine u kojoj je Čudotvoracživio, ali ga ovaj, jer je car bio iskićen zlatom, nije htio primiti.

Posebna je Voda ljepotica: uraniš, umiješ se, pa akne, miteseri i slični belajsuzi što ljepoti, pogotovo ženskoj, ne daju da prodiše, netragom nestaju. U Srebrenicu bi se, dakle, moglo ići i po ljepotu.

Ako ispod nadgrobnjaka na groblju Rabić uskrsnuće i vječni život čeka muškarac, ukrašen je isklesanim brkovima, a ako je u pitanju žena, onda su isklesane dvije polulopte, koje, jasno, simboliziraju ženske grudi.

Ili je moj vid pravo ofalio, ili se sahat-kula nagnula na jednu stranu?! Gledam je iz raznih pozicija i kladio bih se da jest! Gradačac će, ako se ništa ne poduzme, postati „bosanska Pisa“ :)

U neko doba vidim, i ja i svi koji su se tu zatekli, par koji – makar ne bih vjerovao da mi je ko pričao – uz rub bazena vodi ljubav! Polako, opušteno, ionako su do pasa u vodi i očito uživaju biti viđeni u svom „poslu“.

Belopalančani su Rajku Mitiću postavili fin i vjeran spomenik, kako se taman sprema opaliti loptu pravo u protivničku mrežu. E, sa'ću ja fino odložiti foto-aparat i zaigrati nogometa s jednom legendom :)

Nesretni Stanko Vraz se, kako to samo pjesnici znaju, ludo zaljubio u Julijanu Cantilly, „prekrstivši“ je u Ljubicu. I napisao joj čitavu knjigu, ali „ona hoće gospodina punih džepova“. 'Ta će (joj) pjesnik…

Prije nego krenem na počinak u Saparevu Banju, bacam još jedan pogled na akva-park usred beskrajnih belčinskih polja. I kažem sebi: Bogohulan si ako i samo pomisliš da život nije lijep…

Na Trgu Svetog Trojstva ugledat ćete koncentrične krugove u bojama četiri osnovna elementa: vatre, vode, zemlje i zraka. Stanete usred krugova i – eto vas u centru svijeta!

Žena „Buđenje“ je, za razliku od svih onih pitomih, sjetnih, samozatajnih, čednih, stidljivih, sušta suprotnost: čvrsta, jakih bokova i nogu, sasvim komotno raskoračena, bez trunke sustezanja i u pozi i u izrazu lica.

Već odozdo se na vrhu stepeništa vidi jedno tri metra visok spomenik žene sa zavežljajem. Nazvan je "Ятачката", što bi značilo žena-jatak, jatakinja, dakle, mada u našem jeziku takve riječi nema.

Za utjehu ulazim u zabranjeni dio, izbliza zagledati ovdje doduše plitke lukove Dioklecijanovog akvadukta. Bit će red raspitati se je li izvodljivo prošetati njime, devet kilometara je taman za finu šetnju.

Nakon što vidim mlađahnu Jovanku, shvatit ću zašto se Josip Broz tako spremno žrtvovao; nije nimalo lako dovesti u postelju 32 godine mlađu ženu, valja to, hmmm, mislim ima tu, je li, puno posla :)