Rezultati po tagu: Putujte s nama

Ako je neko pomislio da je Rajko neki srednjovjekovni junak što je „sjekao Turke na buljuke“, a toranj srednjovjekovna kula, ma kakvi, ni blizu! Radi se o Rajku Dukiću, čovjeku koji je, da uprostimo stvari, napravio Miliće!

Grad je krajem 14. stoljeća potpadao pod vlast bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, a malo potom kneza Donjih kraja, hrvatskog potkralja i splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Lesnovski manastir se prvi put spominje nešto kasnije, 1330.; iz te godine je manuskript Prolog, a iz tog stoljeća su i Minej (1342.) i Paranej (1353.). Danas su daleko, u arhivima Beograda, Sofije, Plovdiva i drugih gradova.

Draškovići su odavde „nestali“ 1944. Shvatili, bit će, šta ih, iako ni krive, ni dužne, čeka kad na vrata zakuca „narodna vlast“; bolje pobjeći i zauvijek izgubiti dvorac nego ostati i bez dvorca i bez glave.

Zove se Shogan Kameda, godinama već – ako sam ga dobro razumio, a mislim da jesam – nije vidio Japan, skita se neumorno ovim krajevima, katkad pješice, katkad na biciklu.

Dok je Alojzije Stepinac, odmarajući se od molitve i od ljudi, črčkao raspored postaja križnog puta, vjerojatno nije mogao ni pomisliti da će tu, u dnu svog crteža, jednom biti primljen u nebesku vojsku blaženika.

„Hrvatski Leonida“, "stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog". S tim se nikako ne bi složili Mađari; Zriny Miklós, tvrde, bio je jedan od najslavnijih Mađara svih vremena.

Unutra je bazen koji tvori živa voda. Podubok. „Kad odlučiš, tvoje je samo da dođeš. Sići ćeš dolje“, pokazuje otac Sergej na bazen, „zagnjuriti se i ja ću te krstiti. Bez toga nećeš u raj!“

Posebnu draž daju stoljećima stari oslikani natpisi u latinštini, zaostali iza pavlina. „Contra vim mortis non est medicamen in hortis“ ili „Protiv sile smrti nema lijeka u vrtu“, poručuje kostur na zidu. A cijepljenje?!

Elem, da skratim, ispostavilo se da „rupa“ u stijeni, duga 30 metara, vodi pod samu utvrdu! Eto primjera kako nekad i na legende, makar djelovale nadasve bajkovito, ne treba gledati s podsmijehom!

Izvor se zove Žlebica. Uslijed kvalitetnog kemijskog sastava vode, stvoren je i mit o afrodizijačkim potencijalima vode, za koju se tvrdi da daje „vis vitalis“ ili, u slobodnijem prijevodu, životnu snagu.

Tu su baba Vangine osobne stvari, čak i papuče pored kreveta u spavaćoj sobi, kao da je nakon buđenja otišla u kupatilo i sad će, pipajući kao i svaki slijepac, ulazati u sobu. 

Tu je i „šatirana“ Janis Joplin u nedoživljenoj starosti, „The Beatles“ oko čijih se nogu vrzmaju dva prasića i jedna maca, to su John, Paul, George i Ringo stigli u Podravinu…

U „plastenicima“, dakle, umjesto paprike, salate ili rajčice, „izrasli“ fenomenalni mozaici, a ima ih toliko da ti – kad se zna stanje u našoj zemlji – pamet stane!

Zna se da su uskoci ne jednom znali napasti i kršćanska sela, opljačkati ih i nahvatati kršćana pa ih pod muslimanskim imenima prodati na tržnicama u Napulju, Veneciji ili Genovi.

Ne znam da je Ljudevit Gaj ikad zakoračio u Bosnu, ali su franjevci Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Martin Nedić, Marijan Šunjić i mnogi drugi u njega, izgleda mi ponekad, vjerovali više nego u dragog Boga.

Džamija Mehmeda el-Fatiha, istog onog što je osvojio Bonu i Hum, podignuta je 1531. S munarom s koje doslovno otpadaju komadi nalik je babinom zubu i predstavlja pogolemu opasnost.

Pazarsku crkvu gradio je, zanimljivo, majstor Andrjja Damjanov, isti onaj što je dovršio sarajevsku i iz temelja podigao mostarsku sabornu crkvu. Pirot je u to doba imao osam džamija.

Putopisac je prolupao, pomislit će sad neki, još će nas uvjeriti da su Osmanlije gradili crkve! Hm, i jesu i nisu! Točnije, sagradili su džamiju, ali su je Mlečani i visovački fratri pretvorili u crkvu.

Našlo bi se puno poveznica s nekim starim čaršijama u Bosni, a ponajviše s Varešom i Kreševom. Područje je, naime, bogato rudama, pogotovo željeznom, pa su se i ovdje, kao i kod nas, u 13. stoljeću „stvorili“ Sasi.

Crkva posvećena svetom Roku na brdašcu iznad naselja, sagrađena 1739. na temeljima još puno starije crkve, sravnjena je sa zemljom 1962. Tito, kažu, nije znao za rušenje niti ga je odobrio.

Jedino mjesto, takva mi dojava stiže, gdje je siroti Matija ostao bez ulice je Mostar; nije da ga u srcu Hercegovine ne cijene već se našao u krivoj ulici koja se danas zove Franjevačka.

Penjem se i do velebnog spomenika Spartaku, znamenitom tračkom gladijatoru i vođi robovskog ustanka protiv Rimljana – predaja kaže da je, 111 godina prije Krista, rođen negdje u ovom kraju.