Rezultati po tagu: Milo Jukić

Kralj Sigismund se i kasnije više puta javlja s Dobora. U jesen 1408. je  rasturio bosansku vojsku Tvrtka II. i od vratova odvojio 171 zarobljenu plemićku glavu. Sreća njegova pa tada nije bilo Haškog tribunala.

Divlje svinje rove doslovno pred samim ulazom u nekadašnji Titov „skromni dvorčić“. Mogu misliti kako bi ih Tito „šicao“ svojim karabinom, padale bi – kažu da se i takvo što dešavalo – i prije negoli opali :)

U ovdašnjoj školi slova je učio malac koji se zvao Prvoslav Perić. Sad je već striček u zrelim godinama i niko ga više ne oslovljava krsnim imenom nego kao Njegova svetost patrijarh srpski Porfirije.

Među mnogo drugih, izdvaja se i spomenik stradanju nama malo poznatog naroda Čama, koje Albanci, kako stoji u tekstu ispod nogu žene čije su ruke u očaju uzdignute prema nebu, smatraju genocidom.

„Graševina“, „portugizac“, „rizvanac“, „cabernet franc“, „cabernet sauvignon“ i „pinot crni“, svega, dakle, ima, ali je jedno vino posebno – zove se „kitokret“ :) Na etiketi konj i kobila usred parenja!  

Priča o neobičnoj toploj vodi započet će 1823., kada je János Pogány, jedan od najamnika na imanju Batthyányja/Baćana, nakon što je u močvari namakao svoje bolno stopalo, shvatio da je bol nestala.

U porti se družim s Arsenijem III. Čarnojevićem; ovdašnja predaja tvrdi da se, kad je ono 1690. poveo Srbe s Kosova u Ugarsku, zaustavio baš ovdje gdje sad, u debeloj hladovini, pričamo o koječemu.

Bistu je dobio i Indrit Cara, poznatiji pod ratnim imenom Ushtar Kavaja. Dragovoljac za obranu albanstva na Kosovu stigao je iz Londona, a poginuo je posljednjeg dana ožujka 1999. u selu Pecan kod Suve Reke.

Rista Ratkovića su nazvali „sandžačkim Hamletom“, ali su Avda Međedovića počastili još više, promoviravši ga u „Balkanskog Homera“, a laskavu titulu dobio je od harvardskog profesora Milmana Parryja.

Samostan „De Notre Dame”i crkvu sv. Karla Boromejskog komunisti su pretvorili u školu koja danas nosi ime Vuka Karadžića, a Ivan Nepomuk tužno gleda što je ostalo od njegovog nekad brojnog vjerničkog stada.

Franjevac, književnik, prevoditelj i prosvjetitelj fra Gjergj Fishta sasvim je nalik našem fra Grgi Martiću. „Albanski Homer“ se školovao u Kreševu, Kraljevoj Sutjesci i Livnu te prijateljevao s fra Grgom i Kranjčevićem.

„Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da!“ Sjećam se te molitvice-mantre iz djetinjstva. Može biti da je oko zbog toga tu, mada je puno onih koji su sigurni da ima veze s masonima. 

Nisam protiv vina, dapače, ali mi je najvažnije ono ispred vinarije: na jednoj strani Zvonko Bogdan, na drugoj upravo tih njegovih osam tamburaša.

U jednom manjem parku ostavljeno je i nekoliko od oko 750.000 Hodžinih bunkera. Originalni su i može se u njih; strancima su sigurno zanimljivi, a mnogom domaćem koji pamti Hodžina vremena sigurno se smuči.

Rudnik se prvi put spominje u Uroševoj povelji iz 1254., kojom dozvoljava Dubrovčanima „da gredu na Brskovo“. To je i prvo mjesto o koje dolaze Sasi, a Dubrovnik svog konzula u Brskovu ima već od 1278. godine.

I, da kažem po srcu, nešto mi se ni ne vraća iz te moje fatamorgane. Jedino možda na EXIT, poslušati Rundeka & ekipu, zapjevušiti sevdalinke s Amirom Medunjanin, otkačiti se uz „Vas Gogh“, poludjeti uz „Sabaton“…

Zna se da su izrađevine iz Apolonije i grčkih kolonija na južnim obalama Ilirije nalaženi i u ilirskim grobnicama na našem Glasincu, a novčići iz Apolonije na puno mjesta širom Balkana.

Enver Hodža nije, kao mnoge druge, dao srušiti Bećarsku džamiju nego je u njoj – sačuvaj, Allahu dragi! – otvorena trgovina ženskim donjim rubljem koja – eno na ulazu lepršaju haljinice – i danas radi.

Obišćenog druga Tita po licu napao nekakav lišaj, trebalo bi zvati Klinički centar Ljubljana. Da nije, ne d'o bog, korona.

Bugarski car Petar I. prešao je 500 kilometara, koliko ima od tadašnje prijestolnice Velikog Preslava do Rile i pećine u kojoj je Čudotvoracživio, ali ga ovaj, jer je car bio iskićen zlatom, nije htio primiti.

Posebna je Voda ljepotica: uraniš, umiješ se, pa akne, miteseri i slični belajsuzi što ljepoti, pogotovo ženskoj, ne daju da prodiše, netragom nestaju. U Srebrenicu bi se, dakle, moglo ići i po ljepotu.

Ako ispod nadgrobnjaka na groblju Rabić uskrsnuće i vječni život čeka muškarac, ukrašen je isklesanim brkovima, a ako je u pitanju žena, onda su isklesane dvije polulopte, koje, jasno, simboliziraju ženske grudi.

Ili je moj vid pravo ofalio, ili se sahat-kula nagnula na jednu stranu?! Gledam je iz raznih pozicija i kladio bih se da jest! Gradačac će, ako se ništa ne poduzme, postati „bosanska Pisa“ :)