Rezultati po tagu: Milo Jukić

U središtu primjećujem još zgradu glazbene škole, pored nje iz saksija – nije mala stvar – rastu note, a najljepši detalj je spomeničić podignut Romima u povodu 5. studenog, Svjetskog dana romskog jezika.

Đipaju Albanci, đipaju Turci, a i jadni konji, njih mi uvijek žao, u ono doba se konji nisu bavili politikom :) Krv samo što se ne cijedi sa zidova, kotrljaju se glave nizbrdicom k'o neobrane jabuke u kasnu jesen…

Schlesingeri su u imanju uživali do izbijanja Drugog svjetskog rata, kad procjenjuju da je – bili su Židovi – bolje sačuvati glavu bez dvorca nego dvorac bez glave. „Narodna“ vlast je 1945. dvorce proglasila svojim.

Jovan Nenad je ustvari samozvani car, vođa plaćeničke čete, koji je iskoristio bezvlašće u Vojvodini nakon Mohačke bitke pa sebi skovao tron i krunu. Carstvo mu nije potrajalo, pomeo ga i obezglavio Ivan Zapolja.

Oni koji su pozorno pročitali knjige Ivane Brlić-Mažuranić sjetit će se priče „Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica“, u kojoj princ Relja, kako bi spasio Rutvicu i Jaglenca, ubija Zmaja ognjenog.

Smatra se da je u Haršanjskoj bitci oko 8.000 do 10.000 osmanskih vojnika zauvijek ostalo đubriti plodno polje ispod Vilanja, a niko ne zna koliko ih je, bježeći, na ahiret otplovilo niz Karašicu i Dravu.

Rušile vile noću što se sazida danju, sve dok tajkun što je keširao dukate za gradnju ne razape mrežu i u nju uhvati najljepšu vilu koja se, jasno, zvala Ružica. Zaplele joj se vlasi i mrežu, a tajkun je dao zazidati u temelje kule.

Mladi derviši s pristojne udaljenosti svako malo pogledaju prema meni, a iz očiju im jasno čitam: Ma da ovaj s foto-aparatom – bezbeli da je kjafir, a čak i ako nije – u cipelama ne zagazi u turbe, neuzubillah?!

Ovdje je, dakle, u Ladimirevcima, rođen Fabijan Šovagović, učitelj Andro iz „Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj“, Matijević iz „Događaja“, Ante iz „Lisica“, nezaboravni did Kikaš iz „Prosjaka i sinova“…

Džamiju je dao sagraditi čova s naših strana, Malkoč-beg, neustrašivi osmanski vojskovođa, rođen, ako je vjerovati Safvet-begu Bašagiću, u Rami, u selu Duge, pa se nerijetko navodi s priimenkom Dugalić.

Da se u Bosni ili u Hercegovini našlo fratra kao što je bio Požežanin fra Luka Ibrišimović možda ne bismo morali čekati 1878. i austrougarske trupe da nam oslobode domovinu, desilo bi se to puno ranije, ali…

Dr. Vladimir Glavaš je oporučno zapovjedio da stotinu godina nakon njegove smrti ženska noga ne smije kročiti u njegovu kuću! Dabome da se nikad nije oženio, a koja mu je toliko na žulj stala, nikad se neće doznati.

Na listu papira zakačenom na  crkvenoj kapiji velikim je slovima naglašeno „mbyllni deren gjithmone“, dakle „uvijek zatvoriti vrata“, ali ne piše kako ih zatvoriti kad ih je prije toga nemoguće otvoriti.

Kad sam i po čemu/kome prvi put čuo za Belišće? Bilo je ljeto 1976., a ja mali, toliko mali da sam pratio sport. I onda je odjeknuo: mladi Belišćanin Matija Ljubek postao je olimpijski pobjednik!

Središnji dio ukrašen slikom kraljevskog para, ono kad proturiš glavicu kroz rupu… Da bi dvoje, pretpostavimo dečko i djevojka, postali kralj i kraljica, moraju se popeti na dvije žute gajbe „tuzlanskog pilsnera“.

Progonio ga je i AID, ali nije od toga pravio spektakle. I tada su, kao i danas, spektakli i ugroženost, rezervirani samo za jedne. Uhićen je snimajući vehabije u Fahdovoj džamiji u Sarajevu i proglasili su ga unaprijed krivim...

Meni su puno važniji Pero Zubac, Draško Ređep i ostali pjesnici ovjenčani nagradom „Stražilovo“. Brankovi posmrtni ostaci preneseni su ovdje iz Beča i svečano sahranjeni 22. srpnja 1883., na 30. godišnjicu smrti.

Nekad se ovdje, znamo, prostiralo Panonsko more, a onuda kuda danas vijugaju ceste što grle šume Papuka, Psunja i Krndije jurili su – znam da je teško zamisliti – kitovi, morski psi!

Zanimljivo je spomenuti i to da je jedan od „najmlađih“: otkriven je tek  1966., kada je arheolog Vangjel Toçi u sumnjivoj rupčagi „ugledao“ rimski amfiteatar. Da bi započela istraživanja, morale su biti srušene 33 kuće. 

Prije svega petnaestak tisuća godina žeđ su na Pet bunara gasili najstariji Dalmatinac, krstiše ga Šime, i družica mu Lili, paleolitička Venera. Dojadilo im na Dugom otoku pa uplatili jednodnevni izlet na kopno.

Možda u „Malom ritu“, kod krčmara Paje Stanka – rat je ipak davno završen – za istim stolom ugledam narednika Riđeg, buntovnika Vasu i inspektora Šicera kako cjevče hladan špricer.

Po licu, kosi i grudima joj se nahvatala zelenkasta mahovina, oči nestale pod vlasima. Na spomeniku, uz ostalo, mali notni zapis i jedno „Ruhe nun“. I tako Dora već 98 godina odmara u sjeni bagrema i lipa.

Mali Gjergji, kasniji Skenderbeg, preveden je na islam, a vjenčava se u crkvi. Je li se vratio kršćanstvu? Uglavnom je ovdje, gdje sad stojim, stavio prsten na prstenjak 23-godišnje Andronike Arianiti.