Rezultati po tagu: Milo Jukić

Dok je bilo pruge, bilo je i ljudi, sad su to, realno, samo ostaci ostataka. To odlično ilustrira podatak s ploče na zidu crkvice u dvorištu: 12. X. 1947. tadašnji biskup dr. Petar Čule krizmao je u Hutovu čak 580 djevojčica i dječaka.

U dvorištu još jedan Bartholdijev  kip, Veliki držači svijeta, koji je izradio dvije godine prije smrti. I svi su ovdje ponosni na njega kao da im je svima  najbliži srodnik. Kako ono kažu u Mostu na Žepi: Valja rodit vezira! 

U Augustovom slučaju bilo je obostrano, ali samo do 4. stoljeća, kada kršćanstvo postaje službena religija Carstva. Naravno, kao da gledam: lete glave s kipova, lete kipovi s postolja, do prije minutu bio si bog, sad si ništa!

Zidine „Huseinove crkve“, kako je ovdje mnogi nazivaju, stvarno su impresivne, 35 x 20 metara, od krupnih sedrenih komada; ni uslikati ih nije lako, kamoli da ih bilo lako sagraditi, pogotovo na način kako se zidalo prije 600 godina.

Goethe je ovdje proživio burnu ljubavnu romansu s mladom plemkinjom Ulrikom von Levetzow. Godine 1821., kad se to desilo, on je imao 73, a Ulrike 17 godina. Odbila ga je, uzalud mu je bila i „Marianskolazenska elegija“, posvećena upravo njoj. 

Je li slučajno to što je Matija bio Korvin, iliti Gavran, a gavran mu bio i nasred grba, i što će gradom, makar i puno kasnije, zavladati Smail Gavran-kapetan? Ne znam da Počitelj ima grb, ali bi ga trebalo napraviti. Da se dva gavrana napokon pomire

Slaviša Vajner Čiča, teško ranjen njemačkim rafalom, puca u vlastitu glavu. Nijemci ga, nakon što je bitka završena, mrtvog izlažu u Han Pijesku, ispred Kadića hana, a pored njega stavljaju i tijelo ubijenog psa. Tako je završio legendarni Čiča.

Neretva se s kopnom pozdravlja bezbrojem adica i kanala, sve joj, k'o biva, žao. U neko doba ne znaš šta je Neretva, a šta more, ko se u koga ulijeva, ko je ovdje mlada, a ko mladoženja…

Hakija Šarić bio je čudan lik, strastveni kockar, sklon čašici, austrijski kaplar pa nosilac Albanske spomenice i Karađorđeve zvezde, ljubinjska verzija Bože zvanog Pub, ali prije svega častan čovjek. Završio je sa Srbima u Pandurici.

Ima ovdje još sela s pomalo čudnim, da ne kažem blesavim imenima, naprimjer Mračaj, Šugine Bare, Cvrče, Vrse, Paloč i Jagnjid, mada su mi – Duša je, dakako, izvan konkurencije – najbolji Pidriš i Ždrimci.

Po Tinu ja nazvana ulica s kulama, njegova slika je na turističkoj tabli, Tin pod šeširom gleda nas kroz prozor, a na spomen-ploči je dodan i njegov stih iz „Pjesme mome tijelu“: Ja jesam prah i život, i cijelost svjetlosti, i ništa više…

Izgledao je kao da su obje obale izbacile jedna prema drugoj po zapjenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u jedan luk i ostali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom.  

U bivšoj sakristiji čuvaju se čitava tijela troje svetaca, komadići križa na kojem je Isus razapet, komadić Gospina vela, ugrušci zemlje na koju je kapala Isusova krv… Ukupno 370 relikvija od 250 kršćanskih svetaca!

Neke godine iznenadi nas snijeg, ovdje ga zna biti i dva metra, zove Halid odnekud, iz Njemačke ili Austrije: Pero, imate l' drva, imate l' šta jest'? Mogu ja zamoliti da podignu helikopter, da vam izbace šta vam treba!

Na Musali čitav jedan razuđeni arhipelag mezara i bašluka, samo što ne čuješ škripu neistrulih bedrenih kostiju, a našao se tu čak i – kao u kakvu sanomatu – jedan mrki kameni mihrab, samac bez glave i nogu, okrenut točno u pravcu Kible.

Nigdje niko ne spomenu pogled s Koštura, a on je takav da Justinijanovim vojnicima sigurno nije dosadio, makar koliko godina da su proveli na brdu.

Pogled na grad savršen, kao i na beskrajno polje prošarano malim milijunom kanala i kanalića, a iznad „pučine“ izvezen vijenac od veselih i razigranih oblačića. Lavanda, divlja, žeže i pali.

„Ako u europskim zemljama i u Bosni“, zaključuje Evlija, „muškarac često ima spolne odnose, poslovično se kaže: Bre, čovječe, sigurno si jeo ribu iz Popova polja!“ Nego, treba li kome gaovice, da ponesem koju?

Ne znam i ne pitam ko je ovdje načelnik i vlast, ko god da je - svaka mu čast! Ako nije kraljevski, kako ga neki zamišljaju, itekako jest – kad je u pitanju naša zemlje i njene čaršije - kraljevski po izgledu.

Histri su bili prilično bogato pleme pa Istrom i danas kruže legende o Epulonovom blagu, ali mu je sve bilo uzalud kad se nije osigurao s vojne strane. Nešto kao pretpovijesni prahistarski Moamer Gadafi.  

Evlija Čelebija spominje i četiri visoke kule, a danas se zna samo za Đerzelezovu. Njegov krilati bijeli konj, krilatiji nego li mletački lav pred utvrdom, nosao ga je po cijelom carstvu kako bi ispravio nepravde i kaznio zlotvore...

Pogled bi pucao i na sinagogu, da 1938., za Kristalne noći, nisu zapucali nacisti i usto ukresali žigicu u čijem plamenu je, naravno, potpuno nestala. Ostala je samo rabinova trokatnica, sada stambena zgrada, gola ledina, kapija zarobljena puzavicama

Da dežura povazdan, i to s naočalama u rukama, vid bi, siguran sam, oslabio mnogima koji tu naiđu. Strpljivo pozira dok je snimam, osmijeh joj ne silazi s lica… I šta ja više da tražim i gledam u Saverneu?! :)