Rezultati po tagu: Milo Jukić

Obići ću cijelo selo, što i nije neki pothvat, ali nikog drugog neću vidjeti – kao da je baš prije mog dolaska iznenada izbio rat i naređena hitna evakuacija. Nema ni prodavaonice, kafića ili restorana, okljaštrena ladonja je sama, kamene klupe puste

Od svetog Leopolda Mandića, preko svetog Ante, do svetog Luke, od kipova u Travnatoj dolini do fresaka u Dvorani velikana, tu se udjenula prošlost i povijest Padove

Austrijske snage je u Senćanskoj bitci, 1697. godine,do pobjede vodio Eugen Savojski, isti onaj što će dva mjeseca kasnije popaliti čitavu Bosnu i šeher Sarajevo.

Od 1945. nema sporova ni svađa između Nijemaca i Čeha, ali bi, kako je krenulo, većina uskoro mogli postati Vijetnamci.  Češki baš i ne uče; kad ih pitate koliko nešto košta, izračunat će vam i pokazati prstima.

Neko o „aferi Dreyfus“ zna odlično, neko osrednje, neko se kao kroz maglu sjeća: satnik Dreyfus je Židov, ozračje je antisemitsko, a neko špijunira za Švabe. Ko će drugi nego jedini Židov u vrhovnoj komadi! Rezultat je doživotni zatvor...

Ko se „pali“ na priče o skrivenom blagu, ovdje će doći na svoje: naići će, naime, pored „Kuće blaga“, nazvane tako nakon što su 1986. u stropu njenog podruma nađena 1004 zlatnika iskovana između 1340. i 1385. godine.

Unedogled se raspisah o Crnogorcima, a Peroj nisu samo oni već i sveta Foška, koja u šest kilometara udaljenim Batvačima već stoljećima – pravi čuda!

Krojač Felix Zawojski imao je u današnjem hotelu svoj modni salon, kod njega su se oblačili britanski kraj Edward VII. ili onodobni perzijski šah Muzaffar Eddin, a onda, i brojne druge krunisane i glave što su umišljale da vrijede koliko i kraljevi.

Za kraj ću svratiti na jedno domaće pivo. Nije u pitanju nikakav „kvas“, ono pivo što su od hmelja i ječma pravile naše bake, već „carlsberg“, ovdje poznat kao „kronenbourg“ – u Obernaiju se nalazi najveća pivovara u Francuskoj...

I Tita su zrakoplovom prebacivali u Pulu, potom autom u Fažanu, a tako su na Brijune stizali i njegovi gosti, od Nehrua, Ho Ši Mina, Henryja Kissingera i Nasera do Sophije Loren, Elizabeth Taylor i Richarda Burtona.

U Vidinu je neko vrijeme živio i Simo Milutinović Sarajlija, onaj pomalo zaboravljeni pjesnik što ga je nahvalio i veliki Goethe, a odavde je karijeru počeo graditi i Omer-paša Latas.

Na najboljoj startnoj poziciji je velebni hotel „U bijelog konja“, gdje je Goethe sedam puta… Ma šta, bolan, sedam puta?! Aaaa, noćio, noćio! Sedam puta za sedam godina, prvi put 1807., posljednji put 1823. godine.

Cijelo vrijeme odnekud dopire galama pa idem u tom pravcu. Djeluje kao da se čitav Gardun oko nečega žestoko posvađao, ali se ispostavlja da su to seoski boćari, desetak njih plus promatrači.

U Käppelijoch su zatvarane žene osuđene na smrt zbog preljube, čedomorstva, sudjelovanja u političkoj uroti ili teške krađe, a onda bi ranom zorom bila bacane u rajnske valove, kao i muškarci osuđeni zbog preljube i zlostavljanja roditelja.

Frédéric Auguste Bartholdi je inače svjetski poznato ime – dovoljno je navesti samo podatak da je autor „Kipa slobode“, a to samo govori koliku čast su zaslužili branitelji Belforta. Lava je radio punih pet godina.

Dunav je, osim već spomenutim Straussu i Ivanoviciju, bio inspiracija i mnogim drugim umjetnicima, od Ovidija, preko Josipe Lisac, pa onog delije što „pevao bi curama što rastu kraj Dunava i mahao belim lađama“.

Umjesto da „Mara čila jedra, igraju joj njedra“ „peče“ kave, sad tu izvjesni arhitekt i stalni sudski vještak za graditeljstvo omjera kuda idu međe, mada se oko njih više slabo iko svađa...

Petnaestak je ženskih kipova, u originalnim i, blago rečeno,  izazovnim pozama, a tek nekoliko muških. Lica ženskih jedva se vide, uglavnom su pritiješnjena savinutim nogama, ali su zato sike, guze (i ostalo što ide uz njih :) „na izvol'te“.

Ne bi mi bilo nikakvo čudo da se, zinut od sve ove ljepote, na izlazu iz neke od bezbroj uličica, sudarim s Ivicom i Maricom ili, zagledan u neki od dvoraca, spazim Zlatokosu kako polako klizi niza zidine glavne kule.

U Vrsaru je Casanova boravio jednom manje nego što je onaj Đorđe iz Novog Sada, što ga gore spomenuh, video Tita. U svojim dnevnicima, punih nestašluka, opisao je i obje vrsarske epizode.

Na naslovnici knjige u fra Grginoj ruci ispisan je njegov možda najpoznatiji domoljubni stih: „Teško domu bez ljubavi bratske, ko i Bosni bez zemlje Hrvatske!“ Hercegovine nigdje!

Smrtovnica je Dvigradu napisana 1714. godine, a jedini živi stvor ispred mrtvog grada je neki Talijan što je pustio dron s lanca; ako nemaš krila, foto-aparat je ovdje nemoćan.