Rezultati po tagu: Milo Jukić

Povijest gradića je inače vrlo čudna, pogotovo s obzirom na činjenicu da je ovo već treća lokacija na kojoj se nalazi. Najprije se, pod imenom Banja, nalazio blizu ušća rječice Poreč u Dunav, ali se to nije dopalo nadirućim osmanlijskim četama...

Radi se o mladom naselju, nastalom tek prije malo više od 150 godina, 1861. godine, kada su se tu, sklanjajući se od Turaka, nastanili jedan pop, koji je u starom mlinu otvorio krčmu i prodavaonicu, a potom i jedan tufegdžija.

U Pratu provodim prilično dana pa ću zaći i u mnoga druga zanimljiva zdanja, a najviše je crkava. Ne bi imalo puno smisla opisivati ih detaljno, valjda je cijela Italija takva da su se crkve gradile i gdje treba i gdje ne treba...

Predaja kaže da je Mehmed el-Fatih sa 20 000 vojnika sedam godina opsjedao Bobovac, svakodnevno rušeći njegovih 11 kula, ali što bi on danju srušio, to bi narod noću obnovio.

Bosna je imala mitskog Aliju Sirotanovića, ali je i Bor imao svoga, samo što se zvao Medžid Useinović. Medžid je prije Alije „patentirao“ rad sa dvjema bušilicama istodobno, makar teško mogu zamisliti takvu situaciju.

Iako je zrinsko-frankopanski dvorac u Ozlju „centar svijeta“, najprije ću do Munjare, kako je davno, prije 110 godina, kada je podignuta, nazvana hidroelektrana na Kupi.

S obzirom na ulogu grada u vremenima osmanlijske vladavine, očekivalo bi se da u Žepču, kao, primjerice, u Jajcu ili Kreševu, ima starih zanimljivih građevina, ali od takvih očekivanja nema ništa ...

Odluka je pala: u Valdelsu sljedeći put idem u lipnju! Samo da Geppetta i Pinokija – vidim uživo :)

U središtu grada pribilježit ću još i plakat koji poziva na koncert izvjesne Anite Anje, ta je, kako stoji na plakatu, „vokalni solista“, popričati s „komunalcima“ koji farbaju gradsku fontanu i njihovom dvostruko mlađom šeficom

Nakon što je prije dvadesetak godina svijet obišla vijest kako su na Balkanu, u Bosni, pronađene piramide što ih je, navodno, sagradila neka pradavna cvilizacija, uskoro su na red došle i kamene kugle...

A niko puno ne gleda – ipak se treba baciti na čuda. Najveće i najviše čudo, 56 metara visok Kosi toranj, prvi je na udaru. Nagnut je ostao slučajno, tako barem kažu knjige, i to uslijed neozbiljnosti projektanata...

Od tolikih naših kula, ja sam izabrao krenuti u Kulu u bugarskom Podunavlju, živopisno mjestašce od kojih 3.500 stanovnika, smješteno 15-tak kilometara od granice sa Srbijom.

Sama Ovčar Banja, odakle se obično kreće u obilazak manastira, malo je mjesto, nešto između sela i čaršije, prilično neuredno, unatoč vidljivom trudu da bude drugačije. Jezera, banja, hidrocentrala, mostići...

Ispostavit će se da sam uzalud maštao o obilasku velebne utvrde, pomalo strepeći čak i dok je fotografiram poprilično izdaleka, budući da je u njoj i danas smješten državni zatvor, a iza rešetkaste žice naziru se brojna policijska vozila.

I Bihać posjećujem sa skupinom turističkih uposlenika iz Sarajeva, Pala, Vareša, Fojnice, Kiseljaka i Kreševa. Raspored posjeta obećava mnogo, ali dobar dio toga „križa“ kiša što čas sipi, čas pljušti

Jedna od malog broja svijetlih točki u gradu je ovdašnje Udruženje žena: organizirale se, nabavile tkalačke stanove, pa već nekoliko godina tkaju ćilime, torbice, šalove i još štošta, a ponešto od toga kupit će turisti što posjećuju nacionalni park.

Gotovo svako mjesto ima i neku svoju posebitost, a u San Gimignanu su to srednjovjekovni tornjevi, njih čak 14. Gledani iz daljine, kao i čitav gradić, nalik su umjetničkoj instalaciji nekog prpošnog zaigranog mladca...

Pistoia je posebna i zbog toga što ima “dva grada“: jedan je onaj gdje ljudi žive danas i koji svakodnevno posjećuje tisuće turista, dok se drugi također može obići, iako se nalazi - pod zemljom!

Ponosni su ovdje na srednji vijek, ali to je ipak nešto što je više mađarsko pa, preko katoličkih svećenika, i austrijsko, a njihovi su dački kralj Decebal i njegov rival koji ga je skratio za glavu, rimski car Trajan.

Kad se zna da u Starom gradu živi svega 1679 stanovnika, moglo bi se pomisliti da tu ni ne može biti puno zanimljivog – naprosto, po tome, nema gdje stati.

U Takovu se, na drugom kraju naselja, nalazi i jedna od čak tri sačuvane crkve brvnare u ovom kraju. I ona je na prostranoj ledini, okružena hrastovima. Podignuta je 1794. godine, a posvećena svetom Đorđu.

Najveća legenda grada je, iako odavno nije živ, Srečko Kosovel. Za života, prekinutog dva mjeseca nakon 22. rođendana (1904.-1926.), nije stigao objaviti nijednu zbirku pjesama, ali svejedno spada među najveće slovenske pjesnike.

Za one koji imaju viška vremena moglo bi se naći još nekoliko zanimljivih odredišta na delničkom području, od pećine Hajdova hiža u Dragomalju, najveće u Gorskom Kotaru, preko kaštela Zrinski u 11 kilometara udaljenom Brodu na Kupi...