Rezultati po tagu: Književnici za Bljesak

Oni koji pišu itekako su svjesni koliko je teško, a prije svega sudbonosno 'odrediti' naslov svoje knjige. "Uzaludan trud" naziv je zbirke priča Elisa Bektaša, domaćeg pisca koji u ovom razgovoru pojašnjava kakao i zašto gluposti staje nogom za vrat.

"Mislim da (u regiji) imamo najmanje tridesetak europski relevantnih spisateljica i pisaca svih generacija. (...) Pa, evo, sada u Sarajevu žive najmanje petorica pisaca čijim bi se djelom ponosile kulture mnogo veće i mnogo utjecajnije od naše".

Mostar je po svojoj raskošnoj karizmi srodan drugim veličanstvenim točkama ovog svijeta, a ipak jedinstven, Stoga ja u Mostaru ne vidim lokalnu nesreću, nje je dovoljno svugdje po svijetu, već univerzalnu ljepotu koja traje, usprkos toj nesreći.

"Pisac sam po sebi mora biti u nesporazumu sa okolinom. To je, nekako, prirodno stanje književnosti. Ne mislim da pisac o tome treba donositi bilo kakve odluke – on samo treba pisati. A kad samo pišemo, onda su svi, uglavnom, s nečim nezadovoljni".

U iskonu je čovjeka živjeti slobodno, jer "Odreći se svoje slobode znači odreći se svojstva čovjeka", kazao je Jean Jacques Rousseau. Uz Svjetski dan knjige pitali smo što kažu slobodnomisleći književnici o našoj budućoj slobodi.

"Postoji sektor umjetničke slobode, kao i umjetničke časti i ugleda. Metafora jest stilska figura, a ići pravnim tumačenjem na metaforu jest veoma apsurdna situacija", kaže književnik Darko Cvijetić o tužbi proizvođača dizala.

"Duboka je skopčanost ovog bojkota s režimom, koji već dugo vodi rat protiv nezavisnih medija, a posebno magazina NIN. Ovdje se radilo o još jednom rukavcu državnog napada na nezavisne medije koji su u Srbiji izloženi nevjerojatnom pritisku"

Čovječe pazi/da ne ideš malen/ispod zvijezda! Pusti/da cijelog tebe prođe/blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ/kad se budeš zadnjim pogledima/rastajo od zvijezda! Na svom koncu/mjesto u prah/prijeđi sav u zvijezde! (Opomena, A. B. Šimić)

Osvrt na godinu koja je na izmaku započet ćemo s opširnijom opservacijom Josipa Mlakića, sjajnog književnika koji se potvrdio u svim žanrovima i dokazao kako se veliki književni opusi mogu stvarati u svakom kutku ovog planeta i na svim jezicima...

S jezom se danas sjetim svojih kolega u Srbiji koji su plaćali i plaćaju veliku cijenu suprotstavljajući se realnim posljedicama zločinačkog režima kojeg je Handke podržao.

"Handke će, vjerujem, ostati upamćen više kao apologeta režima Slobodana Miloševića negoli kao književnik, pogotovo na našim prostorima. Sličnih slučajeva, uvjeren sam, bit će i ubuduće, a bilo ih je i ranije, prije Handkea", kaže Josip Mlakić.

"Nikome iz bilo koje gradske institucije nije palo na pamet ni da mi barem SMS-om čestita ovu nagradu. To upućuje na nepostojanje sluha kako za kulturu tako i za mnogo toga drugog što zdrav razum zahtijeva, te u konačnici i na nepristojnost".

Nemam, iluziju da pjesma može popraviti nešto u svijetu, ali ona je moj izraz, moj prkos i krik protiv te bujajuće mržnje oko nas koja se u zraku može rezati nožem. Borba za spas vlastite duše. Jer riječ je, veli Nietzsche, jača od pobjede.

Roman o fra Didaku „Nekoliko ptica i jedno nebo“ na najljepši mogući način povezuju dva meni najvažnija prostora : Hercegovinu i Slavoniju... Istinski sam sretan što je roman sjajno prihvatila i publika i kritika.

U Mostaru se da lijepo proučavati nastavak rata memorijalno - građevinskim sredstvima, od križeva i zvonika do pasivne negacije partizanskog groblja. Nije neobično da taj niz jedinstvenih kontroverzi intrigira ljude sa strane da pišu.

Premda zvuči paradoksalno, pisci ipak streme svijetu u kojem će problemi konačno nestati, teže dakle rajskoj situaciji sveopćega izmirenja i ljubavi. U takvom okružju i pisci će morati demisionirati, oprostiti se od svojih pera i nestati

"Zanimljiv je broj gadova koji bi da i pjesništvo uprežu u ideologije i klicanja. Zato se čini da biti Pjesnik slobode jest nešto veliko, a ne bi smjelo biti..."

Kad sam se vratio iz izbjeglištva, situacija je bila drugačija. Imali smo kakav-takav mir, ali grad je bio sušinski prekomponiran. Srbi su u njemu, kao i Hrvati, postali tužne manjine.

Od žene se i dalje očekuje da bude supruga i majka, a ne da traći vrijeme na pisanje – jer to je, kao, za muškarce. Oni ne mogu rađati djecu, ali mogu stvarati umjetnost i tu se potvrđivati. I to se društveno više cijeni od bavljenja djecom i kućom.

U našem društvu mizoginija je toliko uobičajena i sveprisutna da je većina ljudi uopće ni ne registrira jer je 'normalna'. U medijima, svakodnevnom životu, razgovorima, kada bi obratili pažnju, iznenadili bi se svi koliko smo zasuti njome.

Moja potreba da napišem knjigu poezije direktno na engleskom došla je iz potrebe da vidim koliko se nakon 15 godina u Kanadi osjećam sigurno u tom jeziku u meni. To su neke spisateljske provokacije.

Dok su se „Beograđanke“ prodavale kao lude, nisam mogao podnijeti ni kontakt s većinom publike, ni kad je došlo do toga, status bestseler pisca. To daje razne ideje raznim ljudima i pritisak za mene postaje nesnosan.

Rekao je Meša Selimović da bi svaki pisac trebao najprije imati pedeset godina i tek onda napisati sve svoje knjige. Trenutno radim na još jednom romanu o Lici, gdje ću pokušati na sto i nešto strana napisati priču o nekoliko generacija i ratova