Pjesnik slobode: Tužno je kad jasno vidite da vaši unuci neće biti sretni

 

Foto: PR / Pjesnik, kazališni redatelj i dramaturg Darko Cvijetić

U svakoj branši ima toliko kolega koje nikad ne sretnete, a još više onih koje nikad ne upoznate. Tako to život određuje, a mi pokušavamo bježati između kapi i sustizati one koji nam se učine zanimljivima. Darka Cvijetića susreo sam jednom u Ćorovića kući u Mostaru, ali tada nažalost nije bilo dovoljno vremena da se i upoznamo. Međutim, suvremeni načini komuniciranja omogućuju nam ponekad u dobroj mjeri pratiti rad drugih ljudi, bez obzira gdje oni žive i stvaraju.

Pjesnik Darko Cvijetić je sa svojom zbirkom "Ježene kožice" u užem izboru za europsku književnu nagradu Europejski Poeta Wolności (Europski pjesnik slobode) koju dodjeljuje Međunarodni književni festival u Gdanjsku.

Bljesak.info: S nagradom ili bez nje, svaki bi iskreni pjesnik trebao biti „Poeta Wolności“ (Pjesnik slobode). Koliko Vam je apsurdno da nas u hvaljenoj, slobodnoj Europi, nagrade za umjetnička djela podsjećaju na prirodnu obvezu čuvanja slobode?

CVIJETIĆ:  Morao bi pjesnik biti vokacijom pjevanja, slobodnog pjevanja, ali samo pod uvjetom, da te riječi uopće još nešto znače. I riječ „pjesnik“ i riječ „sloboda“ prošli su potpuno demontiranje i mi danas ne znamo niti što je ponovno složeno u te pojmove. Danas očito drukčije definiramo slobodu nego prije generaciju ili dvije, i to višeglasje tumačenja ne mora uvijek biti na strani slobode. Tako je i s pjesnikom.
Zanimljiv je broj gadova koji bi da i pjesništvo uprežu u ideologije i klicanja. Zato se čini da biti Pjesnik slobode jest nešto veliko, a ne bi smjelo biti, jer bi moralo biti samouvezivo da je svaki pjesnik, samostalni tragizam, sloboda po svom tragičnom usudu. Nisam također više siguran koliko umjetnička djela u hvaljenoj i slobodnoj Europi uopće podsjećaju na prirodnu obvezu čuvanja slobode.
Populizam je resetor i presretač smisla. U tom obrtaju vrijednosti, teško je reći s koje strane žilet žice ima više energije i želje za slobodom, više ljudoljublja i mladosti.

Bljesak.info: Nedugo nakon sloma pokreta Solidarnosti i uvođenja vojne diktature u Poljskoj, početkom osamdesetih, upravo od Poljaka smo mogli izravno učiti što je to istinska čežnja za slobodom. Danas mi se čini kako ljudi više ne čeznu za slobodom, jer su nas u međuvremenu uvjerili kako smo konačno slobodni. Ipak, za nečim i dalje silovito čeznemo… Koja je to vrsta slobode za kojom žudi ljudsko biće?

CVIJETIĆ: Žudi za onom slobodom koja pruža više mladosti. I Poljaci su žeđali slobodu, koja bi obnovila njihovu mladost. U međuvremenu su nas uvjerili da ne vrijedi žudjeti, nego stvoriti sebi iluziju o slobodi, kao što kažete „konačno slobodni.“
Prosto je – ljudsko biće sanja komociju i nerad. Tome cijeli ljudski rod teži. Da tehnologija nadvlada svaku moguću ideologiju rada i učini je posve nepotrebnom i smiješnom. Roboti ne trebaju demokraciju, niti poznaju slobodu, ljubav ili religiju. I još najvažnije – ne znaju za bol!
Tehnologija će uskoro za rad uzimati nekoga tko nema jetru, i kome se ne može dogoditi nikakav rak. Tako je i s mozgom, ili s umom. Stroju ne treba poezija, ni sloboda. Moguće čak ni jezik. Da parafraziram Žižeka – mi ćemo napraviti Marsovce i pored njih - nestati. Još ćemo ih i programirati da zatru sve tragove o nama.

Bljesak.info: Mi iz šezdeset i neke na ciničan smo način uvučeni u borbu za oslobođenje od jednoumlja, kako bi danas naša sjećanja na to mračno vrijeme živjela u primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama. Zna li današnja sloboda pjevati kao što smo mi pjevali o njoj?

CVIJETIĆ: „Tko ne zna što je izgubio, nije izgubio ništa“ pisao je Aleš Debeljak. Mi, iz šezdesetineke, gledali smo kako se naše pjevanje o slobodi presložnjava u krikove.
Današnja sloboda ne pjeva. Niti ima glasa, niti ima čime, niti ima šta pjevati. Grla smo potrošili na dozivanja u lovu, rovu i bolnicama. Kao što „pjesnik“ reče – ćerali samo se, pa sad ni ćeranog, ni ćerača, ostalo ćeranje kao nekad oranje. Zemlja „ćerača“ sad je pusta, ori se od neopjevanosti. A i pjesnik - „ćerač“, baćuška, ostario.

Bljesak.info: Kao što se vama koji živite u Prijedoru čini da neki drugi gradovi imaju svoje stigme iz prošlog i ranijih ratova, tako se i obratno čini kako je Prijedor često percipiran kao grad Bijelih traka obojenih krvlju? Kako općenito žive naši gradovi i sela sa svojom prošlošću?

CVIJETIĆ: Demoliranje sjećanja, uzimanje iz prošlosti onoga što nam dnevnopolitički treba, kvazihistoricizam, sve to porazno vidimo svuda oko sebe. I što ćemo mi s toliko sjećanja, jer uskoro neće više biti nikoga da raspolaže s tako nabildanom prošlošću, neće biti nikoga da uživa prošlost? Prijedor je stigma koja curi neprekidno, i tako će ostati dok ima svijeta. Ali, sva je zemlja rana. Ovdje je zemlja samo grobište, a nikad žitnica, uvijek teritorij, a ne život na njemu...Naša sela i gradovi, sve prazniji, sve samlji i beznadniji, tužni, zauvijek istetovirani užasom...Teško da je to ikakav život. Ničega na vidiku što bi ljudima u ovoj luđački nesretnoj zemlji dalo povod da ugrijavaju nadu u srcu. Tužno je kad vidite, kad jasno vidite da vaši unuci neće biti sretni.

Bljesak.info: Na područjima bivše Jugoslavije ljudi danas uglavnom žive za kolektivitete i od odanosti kolektivitetima. Kao da smo postali moderni zatočenici (crvenih, plavih, zelenih…) „Kmera“ u sebi i oko sebe? Kako Vi vidite život i vrijeme u kojem stvarate svoja djela i pokušavate biti „jedan od onih koji unaprjeđuju svijet i čine ga boljim"?

CVIJETIĆ: Svijet je uvijek bio tužno mjesto, a danas je to samo jasnije vidljivo. Informacije se kreću prebrzo, i čak više nije važno ni jesu li istinite. Brzina je daleko veća nego to možemo i pojmiti. Nakon četvrtine stoljeća i više, došle su generacije za koje je Jugoslavija potpuno nezamisliva. Doći će i njihovi sinovi, samo što nisu, vidjet ćemo šta će oni sanjati....Možda ideja jugoslavenstva i nije toliko mrtva koliko mislimo. Kada sinovi osjete da će u Europi biti zauvijek „nižima“, možda jednom opet požele da se spašavaju ujedinjujući se.

Bljesak.info: Jednako tako i mnogi umjetnici danas žive unutar zacrtanih „tisućljetnih“ ciljeva vlastitog naciona. Što si bliže ognjištu i kazanu, toplije je, a i glad manje prijeti. Koliko je u samoj Bosni i Hercegovini književnost slobodna od stega i budnog oka „nadglednika“?

CVIJETIĆ: Ovdje je književnost najprije – nevažna! Naravno, ne samo književnost, svaka umjetnost je ovdje nevažna. Novostvorena elita još nije otkrila umjetnost. Sada će nakon lektire izbaciti i studij književnosti. I filozofije. Vjeronauk ćemo srednjoškolski četiri godine izučavati i, ponovimo, imat ćemo uskoro ultravjerski obrazovane inženjere ili doktore koji će nas slati u manastire umjesto na kirurgiju.
Nitko ne čita. Opća laž bibliotečke nauke svodi se na triviju. Pogledajte šta se u bibliotekama najviše traži, i pritom ne mislim na tzv. provinciju. Nema „nadglednika“ nad bezopasnim. Današnja elita književnost smatra nepotrebnom i bezopasnom po sebe... I to je točno. Ali današnja književnost i nije u bibliotekama, nego u telefonima.

Bljesak.info: Već sami naslovi Vaših knjiga, primjerice "Mali ekshumatorski eseji" ili "Ježene kožice", čine Vas „neumoljivim“ humanistom koji traga za prošlošću, za sjećanjem na Istočni grijeh, ali ujedno i umjetnikom koji ne žmiri pred učinjenim zlom kojem je i sam svjedočio. Kolika je cijena takvog odnosa prema životu i umjetnosti?

CVIJETIĆ: Uzmite dan pred sebe i pokušajte govoriti samo istinu. Završit ćete u ludnici. Ili na križu.
Zato je neophodno iskušavanje pustinjom.

Bljesak.info: Citirat ću Friedricha Nietzschea: "Najtiše riječi donose buru. Misli koje dolaze nečujna koraka upravljaju svijetom". Čini se kako naše vrijeme proturječi ovom misliocu, jer živimo u vremenu velike galame i velikih galamdžija?

CVIJETIĆ: Pa i nisam siguran u toliko proturječje. Opća galama oko nas jest operetizam i kakofonija ali i dalje mislim da najtiše riječi mogu pogoditi debelokožne. Galamite preko dana na cijeli svijet. A onda noću jednim tvitom pokrećete rat ili obarate burze. Ili sonetom privolite nebo na osmjeh.

Bljesak.info: Često pitam sugovornike u ovom serijalu razgovora – Kakva je sudbina knjige i literature u (sve digitalnijem) dobu koje je nastupilo s 21. stoljećem?

CVIJETIĆ: Ne treba brinuti za knjigu. Treba se ozbiljno brinuti o konzumentu, koji je istisnuo čitatelja, ispraznio taj pojam. Konzument konzumira, on ne čita. Želja za knjigom držat će je otvorenom. Možda u skoroj budućnosti budemo doista čitali s dlana. I to sebi.

Bljesak.info: Na kraju - Što pjesnik Darko Cvijetić očekuje od svijeta oko sebe i što svijet može očekivati od Vas?

CVIJETIĆ: Pjesnik Darko Cvijetić nikada od svijeta oko sebe ništa i nije očekivao. Sve sama iznenađenja. Pionir, omladinac, radnik, student, ratnik...I sve sama nametnuta iznenađenja. Mislim da kani vraćati svijetu istom mjerom.