Gdje je nestao HŽRK Zrinjski?

Mahala u kojoj noć guta ljuljačke i klupe s dječjih igrališta. Sredina koja poprima obrise kasabe. Grad bez športske dvorane. Uporište koje je iznjedrilo većinu uspješnih sportskih pojedinaca, zamrznuto je na -16. Ilidža se prošetala mostarskim parketom, udarivši pljusku još uvijek najtrofejnijem ženskom sportskom kolektivu. Pobjeda nad Hypom u srcu Austrije, prepuna dvorana protiv Makedonki prije par sezona padaju u zaborav. Konfete i veliku scenu su zamijenili loši rezultati.

Nekadašnje državne prvakinje, osvajačice kupa HB, predstavnice grada i države na europskim natjecanjima, svojevremeni rasadnik talenata ženskog rukometa, nemilosrdno tone u ponor rukometne ligaške ljestvice. Bez pretenzije svrgavajući krivnju na bilo koga, ne vodeći polemiku tko snosi odgovornost, te ne aludirajući na bilo koga ili što, nemoguće je ne konstatirati kako mostarski ženski rukomet proživljava agoniju i nerijetko viđenu krizu rezultata. Pored Plemkinja, ŽRK Katarina te RK Lokomotiva nisu u ništa povoljnoj situaciji. Kako sada stvari stoje, jedna od ove tri ekipe bi mogla napustiti društvo najboljih.

Što je po srijedi? Sustavno i dugoročno neodgovoran odnos sredine prema rukometnim klubovima u gradu Mostaru? Intertnost i nezainteresiranost lokalnih uspješnih poduzetnika za uložiti dio novca u „periferne“ sportove? Zasićenje trenutno raspoloživog kadra ili nešto sasvim treće? Jedno je jasno, Mostar je „na klupi za rezerve“ u planiranom ulaganju u rukometne (što muške, što ženske) klube. Na koncu, sve se svede na individualni entuzijazam nekolicine pojedinaca koji nažalost, nisu u mogućnosti mijenjati kolektivnu svijest i maćehinski odnos.

Ljubuški i Grude su sustavnim radom i ogromnom ljubavlju prema ženskom rukometu, preuzeli primat u stvaranju uspješnih ženskih rukometnih sredina. Dosadašnja okosnica Plemkinja je preuzela adresu jedne od dviju ranije spomenutih sredina. Ukoliko pođemo od činjenice da je trenutna situacija u HŽRK Zrinjski ničim izazvana, zbog čega je Mostar izgubio trku u zadržavanju talentiarnog kadra, kao i u povratku ranije izgubljenog?

Kada vam nekadašnji golman biva primoran obući igrački dres i zaigrati na poziciji desnog krila (zbog deficita kadra), u situacija kada najbolja igračica boravi na tribinama te kada vam nedostaje one sportske drskosti koja vas je nekada krasila, pozitivan rezultat se ne može očekivati. Stvari se drastično moraju mijenjati, ukoliko se ne misli HŽRK Zrinjski poraziti prelaskom u nižu razinu natjecanja.

Krivnja nije na mladim igračicama koje bez pogovora nastoje izvući maksimalno iz treninga koji se, uzgred rečeno, odvijaju u krajnje neadekvatnim uvjetima. Niti je za kriviti trenutnu dobrovoljnu podršku s klupe koja je primorana nadati se neočekivanom od nedovoljno iskusnih djevojaka. Pokazivajući prstom u potencijalni izvor problema može samo dodatno oštetiti postojeća kola koja niz brdo idu. Potrebno je pomoći novčano, uložiti u profesionalno i u tom slučaju očekivati realno.

Višestruke državne prvakinje, nekadašnja „crna mačka“ one Ilidže koja nije godinama ostvarila pobjedu nad Zrinjevkama na domaćem terenu, svojevremeni neugodni protivnik svih klubova na gostujućim terenima, postaje poligon za unaprijed upisane protivničke bodove. Bezrazložno? Sportski nekorektno. Za vjerne navijače i malobrojnu publiku isuviše negledljivo. Za preostale igračice porazno i zasigurno mukotrpno.

Mostar postaje mikrolokani primjer generalnog stanja i nemara države prema sportu, maćehinskog odnosa prema ženskom rukometu, a rukometašice Zrinjskog, u svemu ovome, kolateralna žrtva nemarnog stava i nedovoljnog novčanog ulaganja.