Zbogom prijatelju, vječno će živjeti tvoja djela

Kada pišeš o prijatelju, s kojim si puno toga dijelio, a poglavito razmjenu mišljenja, savjete, neka zajednička zanimanja, ne može ti biti dovoljna jedna podeblja knjiga, a opet možeš sve reći u nekoliko rečenica. Za knjigu će, vjerojatno, biti vremena, ako (kako naš narod kaže) Bog dadne zdravlja, a ovdje ću u nekoliko rečenica nešto kazati o svome prijatelju Branku Barišiću JOJIĆU s kojim sam se družio i surađivao na svim njegovim knjigama punih 18 godina. Zašto naglasih ovo JOJIĆU? Sam Branko mi jednom reče kako je u većem dijelu Rakitna nadimak vrlo značajan jer pobliže određuje nečiju „lozu“.

Piše: Zdravko Nikić

Teško je u jednome tekstu napisati sve o bogatome životu čovjeka kakav je bio Branko. Dječji psiholog, sportaš od glave do pete, pionir mnogih sportova u BiH: nogomet, rukomet, a nadasve boćanju u kojemu je osvojio gotovo sve što se moglo, utemeljio BK „Zrinjski“ u Mostaru, u taj grad donio i prve balote… dobio i svjetsko, ali i priznanje svoga Mostara za učinjeno na sportskom planu!

Kako spomenuh, Branka upoznah prije nekih 18 godina kada mi donese rukopis svoje buduće knjige „Barišići plemeniti rod Hercegovine“. Rukopis je trebalo dotjerati, posložiti po poglavljima, lektorirati i pripremiti za tisak. Zajednički smo iz toga grubog „kamena“ na koncu isklesali „kip“ koji će trajno svjedočiti o Brankovoj ljubavi prema svojim precima, svojoj lozi, svojoj obitelji, užoj i široj, o rodnom Rakitnu, Hercegovini i hrvatskoj grudi.

Zaredaše se od tada nove Brankove knjige produlji se naša suradnja, a najviše znoja prolismo radeći na monografiji „Rakitno“, velebnom spomeniku tome malom hercegovačkom mjestu. Takvoga spomenika, siguran sam, ne bi se postidio ni neki velegrad. Nažalost naš rad ne bijaše adekvatno valoriziran, naprotiv zbog nekakve zavisti i ljubomore potpuno smo suprotno shvaćeni i neadekvatno nagrađeni za svoj dvogodišnji trud. Ali, za prolivenim mlijekom ne treba plakati, zar ne. Neka služi na čast i obraz onima koji nas izigraše! Ipak ostade monografija kao trajan spomenik prošloga i sadašnjega vremena, s porukama generacijama koje dolaze. Čak osvoji i nagradu za pothvat u 2012. godini u Sarajevu na Međunarodnom sajmu knjiga!

A Branko? Zadovoljan urađenim, a razočaran u mnoge bogate ljude (bogate novcem, a siromašne duhom!) stisnu zube i krenu dalje i stvori još jedno djelo. Nije mogao pod stare dane ne ostaviti još jedan spomenik o svojoj obitelji, jednostavno mi tada reče: morao sam napisati ovu knjigu! I opet smo zajednički klesali (nekada i uz žustru raspravu) kako bismo na kraju isklesali još jedan spomenik. O čemu smo raspravljali? Branko, onako širokogrudan, kakav je oduvijek bio, želio je zagrliti cijeli svijet, odnosno u jednu knjigu staviti puno toga, što je po mome mišljenju odudaralo od njezine koncepcije, pa se, teška srca, odvajao od bilo kojega teksta, ali bismo se na koncu ipak složili, po onoj narodnoj: „Ja i moja Ruža se uvije složimo. Što god ona predloži ili kaže, ja odgovorim: tako je Ruže!“ A, tko je ovdje bio tada „Ruža“?

Puno je danas oko nas ljudi, nađe se i poneki čovjek, ali rijetko Čovjek. Među ove s velikim „Č“ ubrajam i svoga prijatelja Branka Barišića Jojića, u Mostaru i šire poznatoga pod imenom Doktor. Spreman uvijek pomoći u nevolji djeci i roditeljima, poglavito djeci s posebnim potrebama, pun empatije za druge, nesebično je davao sebe i svojim pristupom i savjetima raskravljivao i one najtvrdokornije. Ništa čudno što su ga zato prozvali Doktor, jer uistinu je i bio i više od doktora u svojemu poslu i pristupu svakome čovjeku. Puno je onih koji se danas diče svojim doktoratima, ali su rijetki oni koji svojim znanjem i umijećem lako dopiru i do najtvrdokornijih srdaca, a Branko je bio upravo takav. I zato, hvala ti na svemu i počivaj u miru Božjemu Doktore.

I u devetom desetljeću, u koje je već bio duboko zagazio, bio je pun elana, entuzijazma i novih planova, a gipkost tijela održavao koturanjem svojih omiljenih boća (Dalmatinci bi rekli balota). Nažalost, teške bolesti ne biraju koje će tijelo napasti, pa bilo ono staračko, ali dobro očuvano ili isklesano kao od kamena ili mlado poput mladice nekoga gipkoga stabla! Napadnuti organizam se bori, brani, ali na koncu „smrt kraljuje“, kako napisa veliki A. B. Šimić.

Upitao me je jednom prije godinu dana, već dobro bolestan, kada smo razgovarali o nekim književnicima i „književnicima“ te spisateljima, u koju bih ga kategoriju svrstao, a ja mu odgovorih kako ću mu to reći u ovome tekstu. I, evo, reći ću. On se sam već davno svrstao u zaista dobre spisatelje, a o tome svjedoče sve njegove napisane knjige i razni članci, znanstveni i ini objavljeni u raznim publikacijama. O tome svjedoče i knjige: „Barišići plemeniti rod Hercegovine“, „Boćanjem do stote“, „Obitelj u buri i oluji života“, „Mladi u vrtlogu puberteta i adolescencije“, „Rodoslovlje obitelji Barišić Jojić“, „Dijete od začeća do polaska u školu“… Nažalost, ostade nedovršena započeta knjiga o fra Urbanu Barišiću koji probi prtinu svi ostalim školovanim Barišićima, a ima ih danas jako puno. Nismo uspjeli naći baš puno toga napisanoga o ovome velikom Rakićaku koji je jedno vrijeme bio i ravnatelj Franjevačke tiskare u Mostaru. Plamen koji upališe partizani proguta i tu, kao i mnoge druge vrijedne zapise i bogate arhive u kojima bijaše zapisana naša bogata povijest, ali i pohranjeni podatci o mnogim znamenitim ljudima ovoga podneblja.

Prijatelju, ti jednom reče i zapisa: VERBA VOLANT, SCRIPTA MANENT! Slažem se s tobom, parafrazirajući antičkog filozofa: panta rhei... sve teče... i s tvojom krilaticom: „Što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo“. To si posvjedočio svojim djelima. A upravo djela govore najviše o čovjeku. Po njihovim ćete ih djelima prepoznati. Tvoja djela žive i trajno će živjeti i onda kada nas prekriju mahovina, cvjetovi i trava...Zbogom prijatelju!