Schwarzwaldski orao koji je izgorio

Od sagorijevanja na radu se može umrijeti; u japanskom jeziku postoji riječ za smrt od posla: karoshi. Štoviše, taj osjećaj izgaranja nije ekskluzivno vezan za profesiju, za radno mjesto. Izgaranje (burnout) može postojati i u drugim aktivnostima u svakodnevnom životu, pa i među osobama koje nominalno uopće nisu uposlenici: osim work-burnouta sve češće se susrećemo s pojmovima kao što su mommy-burnout, social-burnout, school-burnout, koji opisuju spaljenost uzrokovanu preopterećenjima roditeljstva, zahtjeva koje pred nas postavlja naša okolina (i mi sami sebi!), škola i učenje...

O nazočnosti i proširenosti te pojave dobro govori i činjenica da ju opisala i službeno priznala Svjetska zdravstvena organizacija (WHO): burnout-sindrom nastaje kao rezultat kroničnog radnog stresa s kojim se pojedinac ne uspijeva uspješno nositi. Naziv burnout izmislio je američki psiholog Herbert Freudenberger 70-ih godina 20. stoljeća.

Također je zanimljivo da iako postoje različite definicije ovog sindroma zapravo ga je teško definirati. Zbog toga postoje teškoće u dijagnosticiranju sindroma sagorijevanja i teško je reći koliko je rasprostranjen. Smatra se da je i do 10% zaposlenih osoba danas u određenoj mjeri izloženo sindromu "sagorijevanja". Nije rijedak slučaj da se sportaši i sportašice susretnu upravo s burnout sindromom. Jer u želji da ostvare što više, naprave što bolji rezultat jednostavno - izgore.

Ulazak u povijest

Jedan od tih sportaša je Sven Hannawald. Čovjek koji je slobodno možemo reći mijenjao povijest skijaških skokova. Onog trenutka kada je 6. siječnja 2002. godine doskočio na 131.5 metar u drugoj seriji četvrte posljednje stanice turneje u Bischofshofenu. Drame nije nedostajalo, jer je istu dužinu skoka je imao i Finac Hautamaeki, koji je u podnožju Paul-Ausserleitner skakaonice čekao, s ukupnih 280.4 boda na svom kontu. Činilo se sasvim dovoljnih za pobjedu. Naravno, samo pojedinačnu. Međutim, Sven je imao neku zalihu iz prve serije, zalihu koja ga je izvukla. Jer taj drugi skok nije bio bogzna kakav. Bilo je vjetra, Sven nije do kraja uspio poravnati skije, ni telemark nije bio idealan. Ali su ocjene bili dobre. Čak i od Austrijanaca. I uspio je Hannawald. Za dva boda (282.9) je nadmašio Finca i ušao u povijest. Kao prvi i jedini koji je tada pobijedio na sve četiri skakaonice.

Svjedoci kažu da je samopouzdanjem bio napunjen. Čvrst i jak prije svega u glavi. Pa nije skakao kvalifikacije. Zato je tijekom pobjedničke turneje nosio marker s brojem 50. To je onaj koji pripada najslabijem skakaču, odnosno onome koji se posljednji kvalificirao za nastup.

Vrlo brzo izgorio

Iako je te sezone nanizao šest pobjeda, Sven nije bio pobjednik Svjetskog kupa, koliko god to čudno zvučalo. Brko iz Poljske, Adam Małysz je imao 216 bodova više. I naredne sezone je Sven bio drugi u ukupnom poretku. I osvajao je medalje na Olimpijadi (zlato i srebro momčadsko, srebro pojedinačno), dva puta je bio svjetski momčadski prvak, jednako toliko i pojedinačnim letovima. Ali Svjetski kup u svojoj karijeri nikada nije osvojio. Je li to bio razlog pucanja, izgranja? Teško je reći.

Samo dvije godine nakon što je ušao u povijest skijaških skokova, Sven je upao u duboku provaliju. Jedini izlaz je bio stacionar klinike u Bad Grönenbachu, gdje će ostati devet tjedana.

- Tamo ne skače Hannawald, već kreten koji nešto pokušava. Takmičenje je pokazalo da nisam spreman za takvo sranje. Ne znam što da radim, požalio se u jednom trenutku svojim trenerima, nakon što je upao u prve probleme Hannawald jako rano, već na početku sezone 2002/03 u Kuusamu. Do kasno u noć razgovarao je o svoj situaciji s izbornikom Reinhardom Hessom i pomoćnim trenerom Wolfgangom Steierom: "Skijaške skokove niti jednog trenutka nije spomenuo. To nismo mogli objasniti sami sebi“, sjeća se Hess.

- Kada sam pobijedio na Novogodišnjoj turneji, nisam imao vremena za slavlje. Jer ovo je takav sport, odmah smo nastavili skakati u Svjetskom kupu. Ako tek u ožujku shvatite da ste pobjednik turneje, obično ste preumorni za slavlje. U pozadini svog uma ste naravno ponosni, ali vi ste stalno u ritmu skokova. Nisam mogao bez skokova, sve do jednog trenutka. Počeo sam sve više osjećati kako se "zeleno svijetlo" sve sporije pali iznutra. Od Svjetskog kupa u Predazzu 2003. stvari su krenule nizbrdo. Iako je trener u reprezentaciji bio i moj lični, Wolfgang Steier, uopće nisam želio imati nikakve veze sa skakanjem. Postajalo je sve gore i gore. Osjećao sam sve više i više poteškoća u svom tijelu. Nemir, umor, pa opet nemir. Nisam se mogao smiriti iako sam bio kod kuće. To me je uništilo. Sjećam se kako bih po cijeli dan radio nešto, recimo kupio lišće jer se nisam znao smiriti. Iako je tijelo to tražilo, kaže Hannawald koji je skoro godinu i pol dana izgubio prije nego što će mu definitivno biti dijagnosticirano "izgaranje". Prije nego što će završiti na klinici.

- Kad je došao u kliniku, bio je uplašen i potpuno iscrpljen. U svojoj toj slabosti činio mi se vrlo ranjivim, reći će psiholog Nora Maasberg, koja je devet tjedana liječila Hannawalda. Nakon dugog boravka u klinici i godina rehabilitacije, "Schwarzwaldski orao" iz Hinterzartena je nastavio svoju borbu u životu bez skakanja. Rastavio se od svoje supruge, probao je igrati nogomet u nižim ligama u momčadima Burgau i Neuried, a onda je dodatnu dozu adrenalina ubrizgao vozeći trkače automobile, u ADAC GT Masters seriji.

Otvorio mnoga pitanja

Novinar Ulrich Pramann je sve te teške godine u životu Svena Hannawalda stavio na papir, u knjigu pod originalnim nazivom "Mein Höhenflug, mein Absturz, meine Landung im Leben". Kako sam Sven kaže, suradnja s Pramannom pomogla mu je da prevlada neke teške periodu u životu, jer je dobio odgovore na neka važna i otvorena pitanja.

- Bilo je važnih pitanja koja su još bila otvorena u mom životu. Našao sam odgovore za sebe. Sasvim je moguće da mi je i putovanje u prošlost pomoglo, priznao je prije nekih šest - sedam godina Sven nakon što je se pojavila pomenuta knjiga. Danas je opet blizu skakaonica, radio je prvo za Eurosport, pa se vratio na ARD. O novom izdanju turneje i očekivanjima kaže.

- Halvor Egner Granerud je u odličnoj formi, trudi se da skakanje ne čini složenim, već da bude jednostavno. To je trenutno njegova prednost. Vidjet ćemo kako će nositi s pritiskom, ali ne treba zaboraviti kako pobjednik u Engelbergu gotovo nikada ne slavi na turneji. Karl Geiger je također dobro krenuo u sezonu, ali je imao problema s koronom, pitanje je koliko je pauza ostavila traga. Nadam se da će Markus Eisenbichler tražiti svoju šansu, pokazao je u Engelbergu da može napraviti probleme Granerudu, kaže na kraju Hannawald koji je prošao težak i opasan put kojim su prolazili Matti Nykänen, Andreas Goldberger, Harri Olli. Put na kojem su depresiju "liječili" alkoholom, drogom, drugim sportovima. Neki nisu nikada pronašli izlaz, način da se vrate. Sven jeste. Možda je to njegova najveća pobjeda, puno veća od one 2002. godine u Bischofshofenu

- Sada imam dobar osjećaj za ono što mogu, a što ne mogu očekivati od sebe. Trebao sam jako puno vremena da dođem do te točke. Trebalo mi je pet do šest godina da se ponovo nađem. Zato pazite kada prerano dajete puni gas, samo zato što se opet osjećate dobro, reći će danas Sven Hannawald.