Marijan Beneš, šampion kojeg je njegova voljena Banja Luka oborila, ne i nokautirala

Na današnji dan prije 75 godina, 11. lipnja 1951. u Beogradu je rođen Marijan Beneš, jedan od najboljih boksača bivše države. Rođen je u obitelji oca Josipa, Hrvata, i majke Marije rođ. Vukić, Srpkinje.

Slovio je za neustrašivog boksača koji je na protivnika jurišao ne obazirući se na rizik i ozljede. Osim u boksu, okušao se i u pjesništvu, pišući uglavnom o Banja Luci u kojoj je proveo najveći dio života.

Pod utjecajem svoga oca, učitelja glazbe, svirao je glasovir i violinu te je zajedno s trojicom braće i sestrom proveo djetinjstvo u Tuzli. S deset godina stupio je u boksački ring i već u prvoj borbi pobijedio osam godina starijeg suparnika.

Kao šesnaestogodišnjak potpisuje za banjalučku Slaviju u kojoj je trenirao tijekom cijele amaterske karijere.

Za amaterske karijere osvojio je devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojne revijalne naslove, za što je odlikovan Zlatnim bedžom Jugoslavenskog sportskog lista.

Amatersku karijeru okrunio je osvajanjem zlatnog odličja na Europskom amaterskom prvenstvu u Beogradu 1973. godine, za što je proglašen najboljim športašem Jugoslavije (zanimljivosti radi, godinu prije i nakon nagrada je otišla Mati Parlovu).

Unatoč oboljenju od hepatitisa, koji mu je mogao okončati karijeru, upornošću i radom se vratio u ring i nastupio na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., na kojima je zaustavljen u drugom kolu.

Nakon Montreala okrenuo se profesionalnoj karijeri te brzo napredovao do europskog vrha. Tako je u ožujku 1979. u Banjoj Luci osvojio EBU-ov naslov nokautiravši branitelja naslova, Francuza Gilberta Cohena. Pojas je obranio četiri puta.

U 394 boksačke borbe u karijeri, pobijedio je u njih 309, od toga sedam puta nokautom. Pritom je 26 puta lomio kosti i ozlijedio glasnice zbog čega je govorio tiho i sporo. Iz boksa se povukao 1983. te je zbog ozljeda ostao slijep na lijevo oko.

Za vrijeme rata, 1992. godine izgubio brata Ivicu, koji je ubijen u Banja Luci. Nacionalisti su pretukli Marijana pred njegovim kafićem, uz huliganski poklič "A ko je sad jači, šampione!?". Njegova voljena Banjaluka je otjerala Marijana kao "ustašu" na radnu obavezu, u sabirne centre, da kopa rovove za srpsku vojsku.

Kasnije ga je napustila i supruga Stana koja je nakon rastave s kćerima Žanet i Marijanom otišla živjeti u Niš.

Naposljetku je otjeran iz Banje Luke, "grada kojeg je volio najviše na svijetu" prema vlastitim riječima. Ratne godine proveo je u Hrvatskoj, a 1996. godine se vratio u Banju Luku u kojoj mu ni u godinama nakon rata nije bilo dozvoljeno trenirati u matičnom klubu.

Bio je jedan od onih koji su sa sobom uvijek nosili sliku Josipa Broza Tita, tako da je postao "četnik" u Hrvatskoj, a u Banjaluci "ustaša".

Bolovao je od Alzheimerove bolesti te naposljetku i preminuo 4. rujna 2018. u Banjoj Luci. (izvor: Wikipedia)