Gabriela Sabatini - lijepa, zgodna Argentinka

Druga polovica osamdesetih i prva polovica devedesetih. Još uvijek su igrale Martina Navratilova, Chris Evert, pa su došle Steffi Graff, Monika Seleš, Jennifer Capriati, Arantxa Sanchez Vicario. Bile su tu i Jana Novotna, Mary Joe Fernandez, Conchita Martinez. Neke su bile vrhunske igračice, neke koje su bile jako blizu.

Tu negdje, 1985 u polufinalu Roland Garrosa se pojavila, lijepa, mlada, talentirana Argentinka - Gabrijela Sabatini. Tenisačica kojoj je uvijek nedostajalo kako se to obično kaže, ono nešto malo da se probije na vrh, da postane broj jedan. Ali je zato za mnoge, Gabriela bila broj jedan.

U jednom drugom smislu. Vatrena, lijepa, zgodna latino Amerikanka zbog koje je uspjela među prvima u tom društvu povezati dobar tenis i još bolji izgled. Dobar tenis je bio dovoljan za jedan US Open, Wimbledon u paru, srebro u Seulu, dva završna Mastersa. Ukupno 27 turnira u singlu, 14 igrajući parove. S druge strane na izgled je uspjela osigurati gomilu kvalitetnih ugovora od kojih su danas neki aktivni.

Vrlo brzo potvrdila talent

Kao mala djevojčica, Gabriela je gledala oca i brata kako igraju tenis, pa se odlučila oprobati. Otac je primijetio talent, pa je krenula s ozbiljnim treninzima s nekih šest godina. Da su na pravom putu vidjelo se vrlo brzo. Već s deset godina je bila najbolja u konkurenciji starijih igračica, do dvanaest. S 13 godina postala je najmlađa igračica koja je osvojila Orange Bowl na Floridi, već 1985. godine je bila u polufinalu Roland Garrosa. Imala je tek 15 godina.  Sljedeće godine igra u polufinalu Wimbledona i "upada" u TOP 10 društvo najboljih igračica svijeta.

I godinama nakon toga, Gabriela je stalno bila tu negdje blizu, ali nikako nije uspijevala napraviti taj iskorak. Mnogi su smatrali da je problem najviše psihičke prirode, jer je mnogu puta znala izgubiti ono što jednostavno nije trebala.

Nešto je nedostajalo

Dovoljno je prisjetiti se finala Wimbledona 1991. godine i poraza od Steffi Graf 6:8 u trećem ili recimo četvrtfinala Roland Garrosa kada je imala set i 5:1 u drugom Amerikanki Mary Jo Fernandez. I to je izgubila u tri seta. Dugo vremena je radili upravo sa svojim oce i bratom, pokušavala je pronaći pravog trenera, ali tek je Carlos Kirchmayr popravio prije svega njenu igru na mreži, pa je Gabi uzela 1990. godine US Open uz tek jedan izgubljeni set.

 S obzirom na to da je na turnirima vrijeme provodila uglavnom s bratom i ocem, u nekom svom svijetu, nije bilo neke velike komunikacije s ostalim igračima, bila je vrlo sramežljiva dok su je mnogi etiketirali kao arogantnom. Izbjegavala je i novinare.

- Tenis je individualan sport. Uglavnom živite po hotelima, nemate previše slobodnog vremena. Teško se povezati, sprijateljiti. Jednostavno idete iz hotela, trening, meč, povratak i to je to. Kada sam bila mlađa, mislila sam da moram razgovarati s novinarima nakon osvajanja naslova. Tako sam često gubila u polufinalima kako bih izbjegla novinare. Toliko sam bila očajna. Bila sam iznimno introvertirana. I u školi sam imala problema jer sam bila vrlo povučena. U jednom trenutku bila sam nervozna od pomisli da ću morati davati izjave, a istodobno sam bila vrlo kompetitivna i porazi su me frustrirali. Kad sam kao mala izgubila prvi set, odustala bih dalje od borbe zato što sam bila jako ljuta na sebe.

Tenis nije bio sport broj jedan

Posljednji turnir je osvojila u Sydneyu 1995. godine, već sljedeće je zaključila karijeru. Imala je problema s ozljedom, ispala je iz TOP 10 društva.

- Čak tri trenera sam promijenila u kratkom periodu 1993. godine. Nikako nisam mogla pronaći pravog. Jednostavno nisam bila zadovoljna. Sljedeće godine je bilo sve gore i gore. Probudila bih se ujutro i pomislila: 'Bože, moram ići vježbati, a neću. Želim učiniti nešto drugo.' Imala sam snažan poriv da to učinim i samo sam željela normalan život. Porazgovarala sam s psihologom, jednostavno nisam bila fokusirana na tenis. Naravno da nije bilo lako odlučiti se za taj korak. Bilo je vrlo emotivno, ali sam nakon posljednjeg govora osjetila neko olakšanje.

Međutim, to Gabrieli nije predstavljalo problem. Ona je već kao igrača potpisala jake ugovore. 1989. godine počela je proizvoditi vlastitu liniju parfema. Kasnije se pojavila lutka s njenim likom, tu je odjeća s njenim brandom. Kasnije se "asortiman" proizvoda samo širio. Reketi, sunčane naočale, bezalkoholna pića, satovi, fotoaparati, vitamini, ručnici, pa čak i posteljina. Parfemi su daleko ispred.

- Sjećam kada sam dobila ponudu za reklamu. Moje ime na jednom parfemu! Mislila sam wow. Jer nisam neku pažnju poklanjala parfemima. Oni su mi poslali 20 ili 30 mirisa da vidim koji mi se sviđa i onda je krenulo. Danas mogu reći kako svaki moj parfem ima dušu, nešto iskreno, neki dio mene, reći će danas jednako atraktivna Argentina koja ima 49 godina i koja je 2006. godine završila u teniskoj Kući slavnih.

Naravno, Gabriela nije isključena, prati tenis

- Vidim dosta igračica koje su tu, dolaze, iako iz ne poznajem i koje nisam recimo prije imala prilike gledati. Ali sam iznenađena kvalitetom njihovog tenisa. Ono što je dobro za tenis danas jeste da nema igračice koja može osvajati turnire sama u kontinuitetu, kaže Argentinka čiji je privatni život uvijek nekako bio enigma. Povezivali su je s Agassijem, Rickyjem Martinom, Michaelom Boltonom, Frankom Unkelbachom, Donaldom Trumpom i Guillermom Goldmanom. Međutim Gabriela i dalje živi sama. Neki su čak išli toliko daleko tvrdeći kako je Gabriela lezbijka.

Danas živi na relaciji Buenos Aires - Boca Raton, izgleda jednako lijepo i atraktivno bez obzira na godine.  Na zadovoljstvo mnogih.