"Beneš, Banja Luka": Udarao kao malj, svirao violinu i pisao pjesme

Priča kaže da je nasilnika zvanog Riža, golemog kafanskog razbijača iz Doboja, za manje od dvadeset sekundi pretvorio u bespomoćnu masu na podu vagona. Kada se sagnuo nad njim, navodno je mirno izgovorio samo: "Beneš, Banja Luka".

Je li se taj događaj doista zbio upravo tako, danas je gotovo nemoguće utvrditi. Priča koju je zapisao Refik Hodžić pripada usmenoj predaji i nema neovisnu potvrdu, ali savršeno opisuje način na koji je cijela jedna generacija doživljavala Marijana Beneša, kao malog čovjeka koji se nikada nije povlačio pred većima, jačima i brojnijima.

Bio je visok tek oko 170 centimetara i težak manje od 70 kilograma, ali je u ringu ostavljao dojam nezaustavljive sile. Postao je europski prvak među amaterima i profesionalcima, nastupio na Olimpijskim igrama i borio se za naslov svjetskog prvaka. Izvan ringa bio je boem u kožnoj jakni i kaubojskim čizmama, glazbeno obrazovan čovjek koji je svirao violinu, flautu i klavir, pisao pjesme i najbolje se, kako je govorio, izražavao na papiru.

Njegov život nije završio poput uredno napisane sportske biografije. Rat mu je oduzeo brata, dom i sigurnost, ozljede vid i zdravlje, a posljednje godine proveo je bolestan i gotovo bez novca. Ipak, do smrti je ostao vjeran Banjoj Luci i identitetu koji nije pristajao svesti na samo jednu naciju.

Rođen u Beogradu, odrastao u Tuzli

Marijan Beneš rođen je 11. lipnja 1951. godine u Beogradu. Otac Josip bio je Hrvat, a majka Marija Srpkinja. Oboje su bili prosvjetni radnici, a otac je predavao glazbu. Obitelj je ubrzo preselila u Tuzlu, gdje je Marijan proveo djetinjstvo sa sestrom Ljiljanom i braćom Josipom, Antunom i Ivicom.

U kući Benešovih nije nedostajalo knjiga i glazbe. Marijan je završio nižu glazbenu školu, učio svirati violinu i flautu, a klavir mu je bio obvezni instrument. Jednom je u šali ispričao da je srednju glazbenu školu upisao jer u njoj nije bilo matematike.

Školu ipak nije završio. Drugi učenici zadirkivali su ga govoreći mu da violina nije za boksača i pitajući kako će jednoga dana učenicima predavati glazbu s modricama na licu. Takva su ga dobacivanja, priznao je poslije, zbunila i naljutila pa je odustao od škole tražeći, kako je govorio, neki ''muški posao''.

Boks je upoznao preko starije braće koja su trenirala u tuzlanskoj Slobodi. Prema često ponavljanoj obiteljskoj i sportskoj priči, kao desetogodišnjak je na treningu pobijedio osamnaestogodišnjeg mladića. I tu priču treba promatrati kao dio legende, ali nije sporno da je vrlo rano pokazao izniman talent.

Roditelji su se isprva protivili njegovu bavljenju boksom. Kada su shvatili koliko je uporan, popustili su i postali mu najveća podrška.

Banja Luka i Slavija

Presudan trenutak dogodio se u svibnju 1969. godine kada je Beneš došao u Banju Luku i postao član Bokserskog kluba Slavija. Imao je nepunih 18 godina. U Slaviji je, prema vlastitim riječima, prvi put počeo ozbiljno trenirati.

Posebno je isticao trenera Tomu Palankina, čovjeka koji je na njega ostavio najveći trag. U klubu su njegov potencijal prepoznali i Sredoje Zekanović te drugi ljudi iz tada vrlo snažne banjalučke boksačke škole.

Veza između Beneša i Banje Luke ubrzo je postala mnogo snažnija od uobičajenog odnosa sportaša i grada za koji nastupa. On je Banju Luku smatrao svojim gradom, a publika je u njemu vidjela vlastitog junaka. Dvorana Borik kasnije će postati pozornica njegova najvećeg trijumfa.

U amaterskoj karijeri osvojio je devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije te tri naslova prvaka Balkana. Broj njegovih amaterskih borbi razlikuje se ovisno o izvoru. BoxRec navodi omjer od 277 pobjeda i 23 poraza, dok se u pojedinim biografijama spominje 299 mečeva i 272 pobjede. Zato je sigurnije reći da je u amaterskom ringu odradio približno 300 borbi. BoxRec

Europsko zlato u Beogradu

Vrhunac amaterske karijere dosegnuo je 1973. godine na Europskom prvenstvu u Beogradu. Nastupao je u poluvelter kategoriji do 63,5 kilograma.

Na putu do finala pobjeđivao je prekidima, a u odlučujućoj borbi svladao je sovjetskog boksača Anatolija Kamnjeva. Beneš je tako postao europski prvak pred domaćom publikom, a iste je godine proglašen najboljim sportašem Jugoslavije.

Bio je to trenutak u kojem je 22-godišnji boksač iz Banje Luke postao velika jugoslavenska sportska zvijezda. Gradom je vozio BMW, nosio kožnu jaknu i kaubojke, a prema brojnim zapisima bio je među prvima koji su takve čizme prošetali banjalučkim ulicama. U vremenu znatno skromnijem od današnjega to nisu bili samo modni detalji, nego dio njegova javnog lika – samouvjerenog, pomalo buntovnog i potpuno prepoznatljivog.

Olimpijske igre i bolest koja ga nije zaustavila

Beneš je predstavljao Jugoslaviju na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine. Nakon što je u prvom kolu bio slobodan, u sljedećem je izgubio sudačkom odlukom 5:0 od Venezuelanca Pedra Gamarra. Taj poraz izgleda drukčije kada se zna da je Gamarro nastavio do finala i osvojio olimpijsko srebro. Marijan Beneš

Iste godine Beneš je obolio od hepatitisa. Liječnici su mu, prema njegovim kasnijim svjedočenjima, savjetovali da zauvijek prestane boksati jer bi mu nastavak karijere mogao ugroziti život.

Nije ih poslušao.

"Mislim da bih prije umro da sam ih poslušao", rekao je mnogo godina kasnije.

Godinu poslije postao je profesionalac.

Foto: Ilustracija AI / Bljesak.info / Marijan Beneš

Pobjeda nad bivšim svjetskim prvakom

Beneš je profesionalno debitirao u kolovozu 1977. godine. Njegov menadžer postao je Nijemac Willy Zeller, izbor zbog kojega će se kasnije kajati tvrdeći da su ga loše poslovne odluke stajale novca, a možda i naslova svjetskog prvaka.

Već u rujnu 1978. Beneš je u Berlinu na bodove pobijedio Elishu Obeda s Bahama, bivšeg WBC-ova svjetskog prvaka. Obed je do tada imao više od 70 pobjeda i predstavljao je prvo veliko međunarodno ime na Beneševu profesionalnom putu. boxerlist.com

Bio je to dokaz da Beneš nije samo popularni jugoslavenski boksač, nego čovjek sposoban pobjeđivati protivnike iz samog svjetskog vrha.

Noć kada je Borik gorio

Najpoznatiji meč njegove karijere održan je 17. ožujka 1979. godine u Banjoj Luci. Protivnik mu je bio Francuz Gilbert Cohen, aktualni europski prvak u polusrednjoj, odnosno današnjoj supervelter kategoriji.

Dvorana Borik bila je prepuna. Beneš je Cohena napao u svom prepoznatljivom stilu – agresivno, bez kalkuliranja i s vrlo malo brige za vlastitu sigurnost. Francuza je nokautirao u četvrtoj rundi i osvojio naslov profesionalnog prvaka Europe.

Publika je skandirala njegovo ime, a komentator je izgovorio riječi koje su ostale dio sportske memorije Banje Luke: ''Marijan Beneš je europski prvak.''

Naslov nije čuvao biranjem lakih protivnika niti inzistiranjem da sve borbe budu održane kod kuće. Četiri puta ga je uspješno branio, i to na gostujućem terenu – protiv Andonija Amañe u Španjolskoj, Adrieja Huussena u Nizozemskoj, Damiana Lassandra u Italiji i Georgesa Warusfela u Francuskoj. Newikis

Upravo te obrane pokazuju koliko je njegov naslov bio ozbiljan. Beneš nije bio prvak stvoren za domaću publiku. Bio je prvak koji je odlazio u gradove svojih izazivača i tamo pobjeđivao.

Petnaest rundi za naslov prvaka svijeta

Najveća prilika stigla je 12. lipnja 1980. godine u danskom Randersu. Beneš se borio protiv neporaženog Ayuba Kalulea, ugandskog boksača koji je nastupao iz Danske, za naslov WBA svjetskog prvaka u supervelter kategoriji.

Borba je trajala svih 15 rundi. Kalule je bio precizniji i kontrolirao veći dio meča, ali Beneš nije odustajao ni kada se činilo da više nema snage. Izdržao je do kraja i izgubio jednoglasnom odlukom sudaca.

Rezultat nije bio sporan, ali Beneševa izdržljivost dodatno je učvrstila njegovu reputaciju borca kojega je gotovo nemoguće slomiti. Kalule će naslov izgubiti tek godinu poslije od Sugar Raya Leonarda, jednog od najvećih boksača svih vremena. BoxRec

Beneš više nikada nije dobio novu priliku za svjetski naslov.

Gard spušten, glava otvorena

Njegov stil bio je uzbudljiv, ali samoubilački opasan. Boksao je agresivno, često spuštenih ruku i otvorene glave, kao da protivnika poziva da ga udari. Nije volio taktiziranje i čekanje. Htio je borbu.

Udarci su mu bili brzi, kratki i snažni. Posebno je bio opasan kada bi protivnika natjerao na konopce i počeo povezivati serije udaraca u tijelo i glavu. Međutim, isti stil zbog kojega ga je publika obožavala postupno mu je uništavao zdravlje.

Beneš je govorio da je tijekom karijere pretrpio 26 težih ozljeda šaka, prstiju i podlaktica. Vid na lijevom oku gotovo je potpuno izgubio, dok mu je kasnije oslabio i vid na desnom. Tvrdio je da je desetke profesionalnih borbi odradio s teško oštećenim okom.

Izvori se ne slažu kada je zadobio presudnu ozljedu. Jedni je povezuju s borbom protiv Sandyja Torresa u Zenici 1979. godine, dok drugi navode kasnije mečeve, osobito borbu protiv Luigija Minchilla 1982. godine. Sam Beneš je Torresov poraz nazivao najtežim u karijeri.

Udarci su mu oštetili i glasnice, zbog čega je u kasnijim godinama govorio tiho, sporo i teško razumljivo.

Kraj karijere koji nije bio potpuni kraj

Naslov europskog prvaka izgubio je 1981. godine u Parizu od Louisa Acarièsa. Još jednom je pokušao vratiti europski pojas protiv Luigija Minchilla 1982., ali je ponovno poražen na bodove.

Redovitu karijeru završio je u prosincu 1983. godine. Ipak, nije se mogao potpuno odvojiti od ringa. Vratio se 1991. i u Banjoj Luci pobijedio Salvatorea Di Salvatorea, a posljednji profesionalni nastup imao je 1997. godine, kada je sa 45 godina nokautirao Cliffa McCourryja.

Prema međunarodnim boksačkim evidencijama, profesionalnu je karijeru završio s 39 borbi: 32 pobjede, šest poraza i jednim neodlučenim ishodom. Čak 21 borbu dobio je nokautom. Marijan Beneš

Boksač s violinom i bilježnicom

Iza izgleda žestokog uličnog borca skrivao se čovjek izrazito osjetljive naravi. Beneš je cijeloga života čitao, svirao i pisao. Govorio je kako je još u školi drugoj djeci mogao napisati desetak različitih sastavaka na istu temu.

''Mnogo se bolje izražavam na papiru'', rekao je u jednom intervjuu.

Godine 2002. objavio je zbirku pjesama ''Druga strana medalje'', koju je posvetio sestri Ljiljani. Sam je naslov objašnjavao bez uljepšavanja: jedna strana medalje je zlatna, a druga pokazuje sve ono ružno što ostaje iza slave – ozljede, samoću, izdaje i siromaštvo.

Poslije je objavio i zbirku pjesama za djecu ''Od točka do rakete''. Želio je djeci kroz stihove približiti sport jer je smatrao da je sport najbolji odgojitelj. plus-legacy.cobiss.net

Njegova glazbena naobrazba nije bila samo usputna zanimljivost. Svirao je flautu i violinu, poznavao klavir, a dio glazbenog dara prenio je i na djecu. U različitim vezama i braku dobio je četvero djece. U intervjuima je upravo njih, a ne europske pojaseve, nazivao svojom najvećom pobjedom.

Tito, Jugoslavija i odgovor koji je postao legenda

Beneš je bio uvjereni Jugoslaven i nikada se toga nije odrekao. Govorio je da je kao pionir dao zakletvu bratstvu i jedinstvu te da se pošten čovjek za istu stvar zaklinje samo jednom.

Prema anegdoti koju je sam prepričavao, prilikom susreta s Josipom Brozom Titom predstavili su ga riječima da je to ''onaj mali koji tako opasno bije''. Beneš je navodno pogledao Tita i odgovorio:

''Niste ni vi, druže Tito, viši.''

Tito se, prema Beneševu kazivanju, počeo smijati.

Je li razgovor tekao upravo tim riječima teško je naknadno dokazati, ali anegdota dobro opisuje Benešev karakter. Autoritete je poštovao, ali ih se nije bojao.

Nacionalnost koju nije htio birati

Otac mu je bio Hrvat, majka Srpkinja, rođen je u Beogradu, odrastao u Tuzli, a životno se vezao uz Banju Luku. Kada su devedesetih došle godine u kojima je od ljudi traženo da se svrstaju, Beneš nije htio birati samo jednu stranu.

''Moja majka je bila Srpkinja, a otac Hrvat. Eto, recite mi što sam ja?'', govorio je.

Sebe je smatrao Jugoslavenom, a nacionaliste je, bez obzira na to kojoj su strani pripadali, nazivao fašistima. Takav stav nije mu olakšao život tijekom rata.

Njegov mlađi brat Ivica ubijen je 1992. godine. Beneš je tvrdio da su ga ljudi koje je poznavao mogli spasiti. Ratne godine proveo je između Banje Luke, Srbije i Hrvatske, a u jednom je razdoblju bio i u pritvoru u Novskoj. Nakon prijetnji i pritisaka 1995. napustio je Banju Luku, potom boravio kod prijatelja u Zagrebu i u Medulinu. Sestra Ljiljana financijski mu je pomagala da preživi. News portal najutjecajnijeg političkog tjednika

Govorio je da je u ratu izgubio kuću, stan, lokale, roditelje, brata i dotadašnji život. U Srbiji su ga pojedinci gledali kao Hrvata, a u Hrvatskoj kao Srbina ili ''četnika''. Njegov odgovor bio je povratak u grad iz kojega je morao otići.

''U Banjoj Luci mi je grob oca i majke. Ima divnih ljudi, ali rat mi je pomogao da vidim tko su ljudi, a tko đubrad'', kazao je 2004. godine za Nacional.

Vratio se gradu koji ga je ranio

Beneš je imao složen odnos s Banjom Lukom. Jednom ju je usporedio s lijepom ženom u koju se čovjek zaljubi iako zna da će mu ostaviti ožiljak. Govorio je da ga je grad izdao, ali da on nikada nije izdao grad.

Nakon rata vratio se u Banju Luku. Nije živio kao nekadašnja velika sportska zvijezda. Novca je bilo malo, zdravlje mu je bilo ozbiljno narušeno, ali su ga građani i dalje prepoznavali. Često je vrijeme provodio u gradu, među ljudima, a prema nekim zapisima rado je sjedio u poznatoj ćevabdžinici ''Kod Muje''.

Njegova bivša supruga Stana, s kojom je imao kćeri Žanet i Marijanu, ponovno je preuzela brigu o njemu kada je teško obolio. Posljednje godine obilježili su problemi s kretanjem, vidom, govorom i Alzheimerova bolest. Dio vremena proveo je na liječenju i rehabilitaciji u Trapistima.

Preminuo je 4. rujna 2018. godine u Banjoj Luci, u 68. godini života. Pokopan je na groblju Sveti Marko. Francuski boksački savez oprostio se od njega kao od europskog prvaka u amaterskom i profesionalnom boksu. Fédération Française de Boxe

Nedugo nakon njegove smrti u banjalučkom naselju Borik naslikan je mural s njegovim likom. Grad koji mu za života možda nije uzvratio onoliko koliko je od njega dobio, počeo ga je ponovno otkrivati tek kada ga više nije bilo.

Što je činjenica, a što legenda?

O Benešu postoje brojne priče koje nije moguće potpuno provjeriti: da je u jednom danu pretukao dvanaest ljudi, da ga je Alain Delon želio za menadžera, da su ga u Parizu dolazili gledati Delon, Jean-Paul Belmondo i Ljuba Zemunac, kao i priča o Riži iz Doboja.

Neke su možda istinite, neke su se tijekom prepričavanja povećavale, a neke su vjerojatno nastale zato što je publika željela da Beneš bude još veći od života.

Međutim, provjerene činjenice ne zaostaju mnogo za legendama. Čovjek visok oko 170 centimetara odradio je približno 300 amaterskih i 39 profesionalnih borbi, postao europski prvak u obje konkurencije, četiri puta branio profesionalni naslov u državama svojih protivnika, pobijedio bivšeg svjetskog prvaka i izdržao 15 rundi protiv neporaženog Ayuba Kalulea.

Pritom je svirao violinu i flautu, pisao poeziju, volio djecu, odbijao se odreći svojih prijatelja zbog njihove nacionalnosti i nakon svega se vratio u Banju Luku.

Zato priča o Riži traje. Ne zato što možemo dokazati svaku njezinu sekundu, nego zato što zvuči kao Beneš. Okrenut prozoru, u kožnoj jakni i kaubojkama, naizgled nezainteresiran za galamu iza sebe. A onda nekoliko preciznih udaraca i rečenica koja je prerasla u potpis cijelog jednog života: ''Beneš, Banja Luka.''