Ako odrasli mogu na kavu, kada djeca mogu na trening?
Pandemija koronavirusa je više nego evidentno u opadajućoj fazi na teritoriji BiH, posebno na tlu Federacije. Život se polako normalizira, u nekim sferama manjom, negdje većom brzinom.
Od jučer konačno, nakon 2 mjeseca možemo sjesti na terase kafića i popiti toliko željeni i očekivani espresso. Vrijeme je svakako i bilo. Krizni stožeri iz dana u dan popuštaju i ublažuju mjere i svi smo sretni i zadovoljni što ćemo kroz neko dogledno vrijeme opet, manje više, imati onaj stari život, doduše, ponešto drukčiji, ali ipak dostojan čovjeka.
No što se tiče naših najmlađih, koji su višestruko dokazano, bili najmanje pogođeni virusom koji na njih nije ostavljao gotovo nikakve posljedice, oni su još uvijek na nekom "stand by" režimu. Još uvijek im se dozvoljava da napolje mogu svako drugi dan, a još nitko s ozbiljnošću nije uzeo činjenicu da ogroman broj djece, konkretno u Mostaru, osim škole ima i svoje sportske obveze, da su uključeni u trenažne i natjecateljske procese.
Tisuće mališana u gradu bave se nogometom, košarkom, rukometom, odbojkom, plivanjem, judom, karateom, plesom. HŠK Zrinjski, FK Velež, UŠS Sport Talent, UŠS Fortuna, ŠN Tiki Taka, judo klubovi Hercegovac, Borsa, Neretva, Karate klub Neretva, Plivački klub Orka i ostali sportski kolektivi okupili su impozantan broj djece koji su kroz te klubove i škole uključeni u trenažne i natjecateljske procese koji su izuzetno važni u tjelesnom, motoričkom i psihološkom razvoju naših najmlađih.
Ovih dana javljeno je kako se nastava neće nastaviti jer bi u slučaju nastavka za djecu to bio šok. U redu. No da ta djeca skoro ne nastave s treniranjem, bio bi to još veći šok za njih. Roditelji ionako vode veliku borbu s odvajanjem djece od tehnoloških čuda novog doba.
Djeca su sve ovisnija o kompjuterima, mobitelima i igricama, a kao plod toga, nikada nije bilo više pretile i motorički nerazvijene djece. Ne može se poreći da se nije odradio dobar posao, te da smo i više nego dobro prošli s koronavirusom i posljedicama. Onim zdravstvenim, ekonomske nas tek sustižu i sustizat će nas još dugo vremena.
Ukoliko već možemo sjediti u kafićima, voziti se u autobusima i okupljati se, zašto onda dječaci i djevojčice još uvijek ne mogu na terene, na parket, u bazen, na tatami? Često se osvrćemo i naglašavamo kako sve što radimo, radimo za našu djecu, našu budućnost. Pa ako jesmo, onda bi što prije trebali učiniti nešto po tom pitanju da njihova pleća koja će sutra preuzeti ovo društvo, budu što čvršća.
