VIDEO I Varljivo ljeto i sudac Dienst 68'

Šezdesetih godina reprezentacija Jugoslavije je igrala odlično. Nakon dva srebra na Olimpijskim igrama došlo je zlato u Rimu. Jedno finale Kupa nacija, četvrto mjesto u Čileu, pa novo finale 1968. godine. Kada je ustvari Jugoslavija po svemu prikazanom morala osvojiti naslov europskog prvaka. Jer ipak iza sebe je ostavila Zapadnu Njemačku, Francusku, Englesku...

Čudo u Tirani

U kvalifikacijama, protivnici Jugoslavije su bili Zapadna Njemačka i Albanija. Jugoslavija je dobila Albaniju dva puta, jednom Zapadnu Njemačku što je bio svakako mali podvig s obzirom na to da se radilo o selekciji koja se samo godinu dana ranije izgubila dramatično finale Svjetskog prvenstva na Wembleyu. 

Međutim, Zapadna Njemačka je u Hamburgu nadigrala upravo Jugoslaviju koja je u tom trenutku bila druga selekcija skupine. U takvoj situaciji svjetski vice - prvaci su do kraja "samo" morali dobiti Albaniju u gostima. Branko Rašović, Vladica Kovačević i Slaven Zambata su nakon Hamburga odlučili otići na na odsluženje vojnog roka, jer nisu vjerovali da se situacija u Tirani može zakomplicirati.

Helmut Schön je na put krenuo bez Gerda Müllera, Beckenbauera, ali s Günterom Netzerom, Overathom, Küppersom. U atmosferi kakva je u tim godinama mogla biti, Albanija je napravila čudo, ostala je neporažena. Čak su mnogi uvjereni i danas kako je lopta u 52. minuti prešla gol liniju, odnosno da je Horst Wolter kasno reagirao nakon šuta Gjinalija.

Razbili Francusku 

Završilo je 0:0, Jugoslavija je u četvrtfinalu, protivnik Francuska. U Marseilleu je završilo 1:1, u revanšu potop Francuza i jedna od najboljih partija tadašnje Jugoslavije ikada. Partija koju je nemoguće bilo ponoviti. Sve što su planirali napraviti na terenu, reprezentativci Jugoslavije su i ostvarili. Debitant, Ilija Petković je odigrao utakmicu za deset.

U prvih 15-ak minuta Jugoslavija je vodila  3:0. Do kraja su zabijali Vahidin Musemić, Džajić, završilo je 5:1, igrači su tvrdili kako su mogli postići još toliko.

Završni turnir Europskog prvenstva se igrao u Napulju, Firenzi i Rimu. Bez obzira na partiju protiv Francuske, Jugoslavija u društvu Engleske, Sovjetskog Saveza i domaćina Italije nije imala velike šanse. Ali obično to tako bude. 

Svjetski prvaci, Englezi, Banks, Moore, Charlton i ostali su šokirani u Firenzi. Osim se ozlijedio u ranoj fazi utakmice, pa je uglavnom stajao na terenu, ali su zato ostali ginuli do kraja, a kraj je začinio Džajić golom u 86. minuti nakon akcije Vahidina Musemića.

Najdraži gol

"Nismo bili totalni autsajderi, ali je kompletna svjetska javnost tipovala na Engleze koji su i dalje, dvije godine nakon osvajanja Svjetskog prvenstva, imali fenomenalan tim. Osim se ozlijedio i pošto nije bilo izmjena, morao je da statira do kraja utakmice. Igrali smo praktično s 10 igrača i time naša pobjeda još više dobiva na značaju. Ne znam je li to najljepši gol u mojoj karijeri, ali je svakako najdraži. Loptu čuvam i danas", reći će legendarni Džaja.

Gottfried Dienst 

Italija je na pravilo "bacanja novčića" ušla u finale, pa se veliko finale igralo u Rimu. Jugoslavija je bla na dobrom putu. Džajić je opet pogodio u 39. minuti, ali se protiv domaćina i suca Gottfried Dienst koji je otvoreno "gurao" domaćine nije moglo.

Švicarca koji je dvije godine ranije "ostavo trag" u velikom finalu na Wembleyu između Engleske i Zapadne Njemačke. Dienst nije "svirao" penal za Jugoslaviju, dok su Aćimović i Vahidin Musemić su imali svoje prilike, ali je zato Švicarac "pronašao" neki prekršaj za slobodan udarac koji je u gol pretvorio Domenghini.

Poslije produžetaka nije bilo penala, već se igrala nova utakmica dva dana kasnije. Italija je promijenila šest igrača, Jugoslavija je bila bez Osima i Petkovića. Nije bilo ni Diensta, ali zato bilo jasno da Jugoslavija nema šanse u drugoj utakmici. Riva i Anastasi su završili posao za poluvrijeme.

Nikada poslije Jugoslavija nije bila tako blizu naslova Europskog prvaka kao tog "Varljivog ljeta 68'.