Suludo eksperimentalno prvenstvo - Mnogo putovanja, nimalo smisla

Za navijače Welsa i Švicarske bi Europsko prvenstvo moglo biti pomalo stresno. Prvo se dva navijačka tabora trebaju naći u Bakuu, gdje njihove momčadi igraju jedna protiv druge. Dok Velšani i drugu utakmicu igraju u Azerbajdžanu, Švicarci moraju u Rim, a onda 3.000 kilometara natrag do Bakua. U zraku bi mogli mahnuti Velšanima koji lete u Rim na treću utakmicu.

Tko završi treći u grupi, igra osminu finala ponovo u Bakuu – a možda i negdje drugdje – a drugoplasirani svakako igra u Amsterdamu, dok bi, ako prođe u četvrtfinale odatle morao ponovo u Baku. Dakle sve sasvim logično. Tko dogura do polufinala, ostaje u Londonu.

Od seljakanja nije pogođena samo ova grupa: momčadi i navijači Sjeverne Makedonije i Austrije tako putuju između Amsterdama i Bukurešta, Poljaci i Slovaci između Sankt Peterburga i Seville.

Virus se veseli

Raspored utakmica nije baš ekološki održiv, a toliko letenje nije baš klimatski neutralno. Dvostruki upitnik dolazi zbog pandemije, dok ministri zdravlja mnogih zemalja pozivaju da se odmor radije provede kod kuće. Seljakanje timova i navijača tijekom prvenstva silno će obradovati virus.

Koji navijač to može popratiti uživo? Tko si to može uopće priuštiti? I dopuštaju li pandemijska pravila teoretski da se ispoštuju sva testiranja ili karantene?

Do sada su se europski turniri igrali u jednoj ili najviše dvije zemlje i razdaljine nisu bile tolike. Mjesta gdje se igra bila su okupljališta brojnih navijača. Sada će oni samo navraćati.

Svemu je „kumovao" Platini

Ali, kako vidimo, interesi navijača uopće nisu u prvom planu. Mnogi su morali vratiti ulaznice zbog ograničenih kapaciteta stadiona, dok Uefa i dalje nudi neke ekskluzivne i skupe karte i dijeli ulaznice sponzorima. Pravi navijač neka sjedne na kauč, odatle se reklame ionako bolje vide.

Inače, odgovornost što se Euro igra u toliko zemalja nosi bivši šef Uefe Michel Platini. Službeni razlog za eksperimentalni format je 60. rođendan europskih prvenstava. No prava istina leži u činjenici da je Uefa je imala teškoća pronaći jednu zemlju domaćina. Niko se nije usuđivao preuzeti organizaciju nakon što je Platini napuhao broj sudionika sa 16 na 24 kako bi udovoljio manjim nogometnim savezima i dobio njihove glasove u novoj trci za predsjednika.

Neću kvariti ugođaj – super je što su tu Sjeverna Makedonija, Finska i Sjeverna Irska koje bi teško ušle među 16 ekipa. Ali nagomilavanje momčadi umanjuje uzbuđenje, a prva runda, nakon koje ispada tek osam od 24 tima, sportski je gotovo bezvrijedna.

Za utjehu je što bi paneuropsko prvenstvo trebalo biti samo eksperiment.

Prvenstvo 2024. trebala bi organizirati samo Njemačka. Tu se čak s kraja na kraj zemlje, recimo od Münchena do Hamburga, može stići za šest sati vlakom. Ne znamo koliko bi vlaku trebalo od Bakua do Rima, prenosi DW.