Slišković: To je ta politika kluba koja je koštala Hajduk silne milijune

Zoran Slišković pripada posljednjoj generaciji nogometnih šmekera kojima je „treće poluvreme“ često bilo važnije od same utakmice.

Bivši as Željezničara kaže da se ovaj današnji nogomet nikako ne uklapa u njegovu filozofiju igre.

''Kada sam počinjao da treniram, prvo su me tjerali dva sata da žongliram sa loptom. Bili smo tehnički potkovani i svaki tim je imao bar pet igrača koji su mogli driblingom da naprave višak. Ovo danas je sve nešto industrijski. Primi, daj, ispucaj… Dugo na ovim prostorima nisam video nekog virtuoza koji je u stanju da predribla par igrača i da se ušeta u gol. Dok sam bio u Želji, morao sam plakati da mi neko doda loptu. Onda odem u Dinamo, isti slučaj. Svi driblaju. Ovi sada dodaju loptu i bježe, kriju se. Kao da kažu radi sa njom šta god hoćeš, samo je meni ne vraćaj. Nitko neće da preuzme rizik. Meni je to negledljivo, nije kompatibilno sa mojim poimanjem nogometa'', rekao je za Anadolu Agency (AA) Slišković.

I pored oskudice sa istinskim nogometnim majstorima, dogodi se da klubovi iz naše regije doguraju do skupne faze Lige šampiona ili Lige Europe.

''Dinamo odskače jer ima vrhunski skauting i dobro organiziranu bazu. Prate mlade igrače i ništa ne može da im promakne. Zvezda u posljednje vreme bilježi zapažene rezultate na europskoj sceni, ali vidjet ćemo hoće li uspeti da napravi kontinuitet kao Dinamo. Meni je tijekom igračke karijere najslađe bilo da igram na Marakani. Sjajna atmosfera, pun stadion, nitko te ne čuva. Ti znaš da ćeš izgubiti, ali imaš prostora da se razmašeš. Naigraš se nogometa i nema veze što si primio tri, četiri komada. Zvezda je uvek bila šmekerska ekipa, igrali su bez markacije, na gol više… A najteže je bilo protiv Hajduka. Čvrsta ekipa, svi jaki, visoki'', istaknuo je Slišković.

Protiv Splićana je možda bilo i dodatnog inata, jer je jedan rođeni Hajdukovac morao da se dokazuje daleko od Poljuda.

''Takva su bila vremena. Prestao sam da navijam za Hajduk u trenutku kada su počeli da dovode igrače sa strane. Uzimali su Pejovića, Mihića, Barnjaka i druge, a mi koji smo tu rođeni nismo dobivali nikakvu šansu. Tako je i Joško Popović, drugi strijelac u povijesti hrvatske lige, morao da ide zaobilaznim putem, pa je iz Neretvanca otišao u Velež. To je ta politika kluba koja je koštala Hajduk silne milijune. Pa oni ni jednog svjetskog talenta poput Luke Modrića nisu uspeli da prepoznaju i pustili su ga da ode u Dinamo. U svoje vreme sam bio izabran za desetog sportaša Dalmacije. U konkurenciji nogometaša, košarkaša, vaterpolista, rukometaša… Valjda je to bilo dovoljno da dođu bar jednom da pogledaju neku moju utakmicu. Zato sam i prešao da navijam za Dinamo i tako je i dan danas'', govorio je Slišković.

Za Dinamo navija, ali je Željo ostao zauvijek u srcu.

''Sve mi se namjestilo. Mitski stadion Grbavica, centar grada, sjajni navijači… Brzo sam se adaptirao, bila je to ljubav na prvi pogled. Iskreno, ne znam kako bih izdržao bez mog Trpnja da sam otišao bilo gdje osim u Sarajevo. Ljudi su me voljeli, zaustavljali me na ulici, osjećao sam se kao kod kuće. Kasnije sam plakao kada su me prodavali u Dinamo. Nije mi se išlo. Pusti pare, pusti sve. Meni je Željo bio smisao života. Ali klub je živio od prodaje igrače i morali su da zarade na mom transferu da bi zatvorili financijsku konstrukciju. Otišao sam teška srca“, prisijećao se Slišković.

Stariji ljubitelji nogometa vezuju ime Zorana Sliškovića za teški incident sa Refikom Šabanadžovićem koji se dogodio na utakmici Željezničar – Crvena zvezda.

''To mi je najgore iskustvo u karijeri. Njemu je ta utakmica bila prvo gostovanje na Grbavici posle odlaska iz Želje u Zvezdu. Cijelo Sarajevo je brujalo da sam ga namjerno ozlijedio. Budalaštine. Nikada u životu nisam udario protivničkog igrača. Bio je to najobičniji duel na sredini terena, Šaban je udario glavom u moj kuk i ostao bez svesti. Sva sreća da je naš doktor Braco Jurišić odmah shvatio ozbiljnosti situacije. Da mu nije na vreme izvadio jezik, vjerojatno bi umro. Ali skroz bezazlen duel, čak nije bio ni faul, čini mi se da je sudac pokazao na aut. Tek sam kasnije shvatio šta je moglo da se dogodi. Igrali smo poslije zajedno u Ateni, družimo se i dan danas. Kad odem u Sarajevo, obavezno se vidimo, popijemo piće, popričamo o svemu. Stalno mu kažem, kamo sreće da sam išao namjerno da te fauliram, ne bi bio na ivici smrti'', rekao je Zoran Slišković.