(Ne)kultura sjećanja: Prošlost kao „Hajduk“ iz Splita

O svemu se na ovom svijetu može govoriti jednostavno, samo kada se ima znanja i kada se hoće. Dakle i o historiji koja je kod nas, vidimo, živnula čim je covid-19 uzeo neplaćeno.

„Moramo se vratiti u 1945. godinu. Što se dogodilo na onom što se naziva ‘križni put’? Početkom svibnja 1945. oko 100.000 vojnika oružanih snaga NDH, i otprilike 50.000 civila, krenulo je prema austrijskoj granici u bijegu pred partizanima. Na putu su se vodile bitke čak i nakon 9. svibnja, dana kada je službeno u Evropi završio rat. Bilo je obostrano velikih gubitaka. Neki uopće nisu stigli do Austrije, kako vojnici, tako i jedan dio civila koji su stradali kao kolateralne žrtve. Neki su bili zarobljeni u Sloveniji. Neki su uspjeli prebjeći u Austriju i od tamo ih je britanska vojska pustila da idu dalje prema zapadnim zemljama a neke je vratila natrag u Jugoslaviju. Po zarobljavanju mnogi su bili ubijeni bez suda, i u tom smislu je počinjen ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ali treba reći da je među onima koji su ubijeni bilo i ratnih zločinaca. Među tih 100.000 vojnika bilo je više tisuća onih koji su tokom rata okrvavili ruke i koji bi na svakom sudu koji bi ih sudio i 1945. i sve do dana današnjega bili osuđeni na najteže kazne. Osim toga, u priči koju nam serviraju organizatori bleiburške komemoracije i drugi iz tog ideološkog tabora tvrdi se da su stradali ljudi zato što su Hrvati. Nisu tamo stradali ljudi zato što su Hrvati, nego zato što su bili integrirani u vojni ili politički aparat NDH ili su bili bliski njemu. Prema tome, kada iz te perspektive gledamo na događaje iz 1945, onda vidimo da je to puno kompleksnije, kompliciranije, nego što bi današnji organizatori tih događanja na Bleiburgu, u Zagrebu i Sarajevu željeli“, rekao je hrvatski povjesničar Ivo Goldstein.

„Nije isto stradanje ustaških oficira i vojnika koji su prethodno mučili i ubijali ljude, i civila koje je ta politika zavela i povela na marševe smrti. Komemoraciju na Bleiburgu organizira Počasni bleiburški vod, dakle organizacija koja se nikad nije distancirala od ustaške ideologije i režima. Tek kad Katolička crkva jasno i nedvosmisleno osudi ustaški režim i njegove zločine, kad se pokloni žrtvama tih zločina u Jasenovcu i na drugim mjestima stradanja, tek tad će misa i molitva za nevino nastradale na Bleiburgu biti etički i kršćanski opravdane“, kazao je fra Drago Bojić.

„Katolička crkva ima pravo donositi odluke autonomno i, kada je riječ o obredu, niko joj nema pravo zabraniti bilo šta. Kardinal će predvoditi misu u Sarajevu i to je njegova obaveza prema vjernicima. U Sarajevu se spojilo sekularno i vjersko, odnosno vjersko i političko i vjerovatno kardinal o tome nije dovoljno vodio računa. Hrvati u BiH imaju povjerenje u crkvu više nego u hrvatsku politiku. Ni u kom slučaju muslimani u BiH ne trebaju upućivati oštrice prema kardinalu i Katoličkoj crkvi. Neko vjerovatno želi da između muslimana i katolika ili nekoga trećeg, dođe do nesuglasica, ali trebamo poštivati jedni druge. Ovih dana obilježavamo Dan borbe protiv fašizma i fokus treba biti na žrtvama fašizma, pogotovo Jevrejima koji su stradali u holokaustu. Obilježiti Dan pobjede nad fašizmom je obaveza svih nas. I u Bleiburgu je bilo ljudi koji su vršili najgore zločine, a vjerovatno je bilo i nevinih ljudi. Ne treba od vjerskih zajednica tražiti da utvrđuju činjenice koje su trebale utvrditi države, državni sudovi i historija. Propustili smo to uraditi na vrijeme i nije uredu sve to sada izručiti jednoj vjerskoj zajednici“, izjavio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Husein efendija Kavazović.

„Zapravo, 1945. i rasprava o toj godini vam je razgovor o ratovima 1990-tih, ali još nemamo snage da ta pitanja otvorimo, to nas tek čeka. Prije trideset godina nitko nije imao želju učiniti ono što bi bila logična, znanstvena, revizija prošlosti. Tada smo trebali, danas trebamo, vidjeti što se događalo i s onima koji su u povjesnim izvorima bili manje spominjani, morali bismo u dominantni narativ uključiti različita druga iskustva, pokazati nijansiranost onoga što se zbivalo. Međutim, kao i u politici, svi su, čini se, bili sretni s obrascem na koji smo nekada gledali i onim kako je Tito vladao, da stvar banaliziram. Jedini problem je očito bio što nismo MI vladali i nismo MI interpretirali prošlost. Što se tiče mise za poginule - jedna je stvar moliti za one koji su stradali. Mislim da je taj aspekt duhovnog, onoga što ljudima koji vjeruju znači Bog, posve nepovezan s političkom institucijom i političkim djelovanjem koje ima svaka vjerska zajednica. Neki su izgubili djedove i ne znaju im groba. Ovo im može biti utjeha. No, to ne znači da je djed, svaki djed, istovremeno dobar ili mučenik za zajednicu“, riječi su dr. Tvrtka Jakovine, zagrebačkog historičara.

Da se zaista radilo na famoznoj kulturi sjećanja, tridesetak godina – a toliko je prošlo otkako se o zbivanjima koja su završila na ledini pored gradića Bleiburga ne govori ili u zadimljenim emigrantskim klubovima na zapadu Evrope i jugu Amerike ili u šiframa po nekim bosanskohercegovačkim kućama – bilo bi iskorišteno da se činjenice odvoje od nakaradnih tumačenja, da se i spozna i prizna kako u velikoj koloni među najgorim ustašama jeste bilo i crnogorskih četnika i slovenskih kvislinga i navrat-nanos mobilizirane djece i domobrana utjeranih u crne košulje i cvilila, te da su pred partizanskim puškama skončali i najgore ubice i oni koje bi svaki sud oslobodio krivnje i da sve to skupa niti mijenja karakter Drugog svjetskog rata, niti stavlja znak jednakosti između antifašizma i fašizma.

Imale su, dakle, vremena i imale su kada „države, državni sudovi i historija“ utvrditi činjenice zbog kojih bi „događaje iz 1945.“ razumjeli kao „puno kompleksnije, kompliciranije, nego što bi današnji organizatori tih događanja na Bleiburgu, u Zagrebu i Sarajevu željeli“, pa bi i misa zakazan za 16. maja u Sarajevu bila „etički i kršćanski opravdana“, „aspekt duhovnog, onoga što ljudima koji vjeruju znači Bog“ ostao bi udaljen od drugih tumačenja i kardinal Vinko Puljić bi ispunio „obavezu prema vjernicima“, sljedbenicima Crkve koja „donosi odluke autonomno“. Samo što, eto, ništa, baš ništa od navedenog napravljeno nije i neće biti, ponajmanje zahvaljujući klaunovima iz nekakvog Počasnog bleiburškog voda. Tuđa su zlodjela na Balkanu, ne samo u Bosni i Hercegovini, najbolja izlika za vlastita, dok su dekontesktualizirana kolektivna sjećanja nerijetko pokretač tranzicije bivše žrtve u budućeg dželata, bez obzira o kojem dijelu prošlosti govorili.

Ukoliko je, kako kaže dr. Jakovina, a jeste, „1945. i rasprava o toj godini razgovor o ratovima 1990-tih“, onda je i sadašnjost precizna u najavi budućnosti. Ako, drugačije rečeno, ni nakon sedam i pol decenija od kraja Drugog svjetskog rata ne možemo jasno vidjeti cjelovitu sliku – u kojoj fašizam ne postaje manje zlo zato što su neki njegovi sljedbenici smaknuti bez suda, baš onako kako je Luburić po Sarajevu likvidirao svoje protivike, niti antifašizam gubi na civilizacijskoj važnosti zato što je među partizanima bilo brutalnih sljedbenika teze o osveti kao sastavnom dijelu pobjede - i zapaziti „nijansiranost onoga što se zbivalo“, onda će naši ratovi iz posljednje dekade prošlog stoljeća trajati još barem pola vijeka. I to nakon što je već prošlo četvrt!

Historija, očito, ovdje nije učiteljica već mučiteljica života, pa je i prošlost kao „Hajduk“ iz Splita: živi i traje vječno, neprestano miksajući „sekularno i vjersko, odnosno vjersko i političko“, što je, inače, još i najmanje štetna posljedica njene frapantne živahnosti. Sve druge su, naime, krvave.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.