Rollercoaster

Godina iza nas je bila vrlo zanimljiva u taboru Rođenih. Proslavio se stoti rođendan, osvojen je prvi trofej nakon jako dugo vremena, igralo se opet u Europi, ali su se isto tako mijenjali treneri, igrači, ljudi u upravi. Bilo je dobrih utakmica, loših utakmica, bilo je ostavki, odlazaka, dolazaka. U svakom slučaju, nije bilo dosadno i monotono.

Velež je ušao u probleme još tamo krajem rujna mjeseca prošle godine i famozne utakmice protiv Borca. Uslijedila je suspenzija, igralo se bez gledatelja na domaćem terenu, pet utakmica, uz tri oduzeta boda. Tako su navijači pojavili tek u travnju, na utakmici protiv Širokog Brijega nakon više od 190 dana.

Napokon trofej

S obzirom na bodovni zaostatak za najboljima, fokus je prebačen na Kup u kojem je Velež do finala stigao na vrlo uvjerljiv način. Samo finale se uklopilo na najbolji mogući način proslave 100-tog  rođendana kluba. Finale Kupa protiv Sarajeva koje je napokon bilo onakvo kakvo bi trebalo biti svako naredno. Dobra atmosfera, neutralni teren.

I Velež je uspio, kroz dramatičnu utakmicu osvojiti prvi trofej od nezavisnosti BiH. Sarajevo je palo nakon izvođenja penala, opet je junak bio golman Bogdanović. S proslavom Kupa, slavio se rođendan, uz vatromet, predstavljene knjige, filmovi, sve je izgledalo opuštajuće, veselo, idealno jer je sezona zaključena na najbolji način. Trofejom i izlaskom u Europu, drugu godinu zaredom.

Stvari su daleko od idealnih

Međutim, stvari će se vrlo brzo, čak i prebrzo početi mijenjati. Prvi je sidro digao Feđa Dudić što je mnoge iznenadilo. Velež je ostao bez trenera ali i dobrim dijelom stručnog štaba. Jedan za drugim problemi su izlazili na površinu. Problemi oko funkcioniranja kluba čiji je predsjednik pod suspenzijom, kluba čiji je direktor podnio ostavku. Uz to, počeo se osipati i Upravni odbor kluba, čak je i tadašnji predsjednik Husnić na skupštini kluba početkom lipnja ponudio ostavku. Izgledalo je pomalo nevjerojatno da se stvari razvijaju takvom brzinom sada u jednom drugom suprotnom pravcu. Ili je to možda bila njihova kulminacija.

Novi trener, pa Hamrun

Onda je došao novi trener, Amar Osim, koji se suočio s velikim izazovima. Očekivanjima da Velež prođe u treće pretkolo Konferencijske lige, da posloži momčad čija se krvna slika počela mijenjati. Uz sve to, Velež je među prvima krenuo u obnovu travnjaka što će ga (vrijeme je kasnije pokazalo) skupo, preskupo koštati. Jer priča oko terena je počela 14. lipnja i još uvijek nije gotova! Na kraju će se ispostaviti kako je utakmica protiv Sarajeva 27. svibnja bila posljednja na domaćem terenu u ovoj godini.

Došla je eliminacija od Hamruna, navijači su vrlo brzo postali nezadovoljni novim trenerom koji vjerojatno ni sam nije očekivao da će situacija ovako razvijati. I tako u iščekivanju kraja obnove terena prolazio je jesenji dio sezone. Treniralo se i igralo na teški terenima, lista ozlijeđenih i nezadovoljnih igrača je bila sve veća, pa je Velež gubio korak za vodećim.

Ipak od devet utakmica u Gabeli, niti jednu nije izgubio, ali jeste dosta bodova s obzirom na to da je remizirao pet puta. Ukupno devet puta u polusezoni, najviše od svih. U takvoj situaciji i ona četiri poraza izgledaju drugačije. Iako manje poraza od Veleža imaju samo Zrinjski i Široki Brijeg.

Nova uprava za proljeće

Nakon posljednje utakmice protiv Sloge, došla je i nova skupština. Izabrano je novo rukovodstvo kluba, novi predsjednik, novi direktor, došao je i novi - stari trener.

Rekli bismo sve ide iz početka. Momčad je godinu zaključila na šestom mjestu s 24 boda, pet manje od četvrtog Željezničara i pet više od jedanaeste Slobode. Nije nemoguće, iako će biti jako teško reprizirati završnicu prošle sezone.