Preskoči na sadržaj
bljesak-logo
search icon
sun icon
open-nav
Što je preživjela ova reprezentacija

Revolucija, krv i nogomet: Kako su Hagi i zlatna generacija odveli Rumuniju na svjetsku scenu

Pad diktature, Ceaușescua, krvavi obračuni Steaue i Dinama, kontroverze koje su potresle rumunjski nogomet i uspon Gheorghea Hagija.

Steaua je 1989. godine uspjela stići do još jednog finala tadašnjeg Kupa prvaka. Domaće prvenstvo stiglo je do zimske stanke sredinom prosinca, a ljuti rivali Dinamo Bukurešt i Steaua imali su po 33 boda. Trećeplasirana Victoria iz Bukurešta već je zaostajala deset bodova. Pokazalo se da je kolo odigrano 11. prosinca bilo posljednje u toj polusezoni, ali nitko tada nije mogao naslutiti koliko će se toga promijeniti u sljedećim danima.

Kraj osamdesetih godina u Rumunjskoj nije bio samo završetak jedne nogometne epohe. Bio je to kraj jednog svijeta. Zemlja je godinama živjela pod čvrstom rukom Nicolaea Ceaușescua, u siromaštvu, strahu i prividu normalnosti koji je režim uporno pokušavao održavati. I dok su se na nogometnim stadionima vodile velike bitke između Steaue i Dinama, iza kulisa se odvijala mnogo ozbiljnija borba – borba za slobodu, dostojanstvo i pravo na drugačiju budućnost.

Stanje u ionako osiromašenoj Rumunjskoj postalo je neizdrživo. Režim Nicolaea Ceaușescua, oslonjen na snažnu vojsku, policiju i osobito zloglasnu tajnu policiju Securitate, nastavio je gušiti građanske slobode. Zemlja je bila izolirana, a vlast je tu činjenicu pokušavala prikriti specifičnom vanjskom politikom. Međutim, val nezadovoljstva već se proširio čitavom državom.

U samo nekoliko dana promijenilo se gotovo sve. Nestajala su stara pravila, rušili su se simboli vlasti, a Rumunjska je ulazila u neizvjesnu budućnost. Nogomet međutim, nije prestao. Naprotiv, upravo će u mjesecima koji su uslijedili pokazati koliko je duboko bio povezan s društvom iz kojeg je nastao.

U prosincu 1989. na ulicama Bukurešta okupile su se goleme mase ljudi, a prosvjedi su ubrzo prerasli u otvorenu pobunu protiv režima. Ceaușescu je pokušao pobjeći helikopterom iz prijestolnice, ali ga je vojska, koja mu je do jučer bila poslušna, ubrzo uhitila zajedno sa suprugom Elenom.

Nakon brzog suđenja u improviziranoj sudnici oboje su osuđeni na smrt. Donedavni gospodar života i smrti nije mogao povjerovati u presudu, dok je njegova supruga očajnički vrištala na vojnike, nazivajući se njihovom majkom. Milosti nije bilo. Na Božić 1989. Nicolae i Elena Ceaușescu pogubljeni su strijeljanjem u vojarni u Târgovișteu.

Rumunjska je ušla u novo razdoblje, ali nasljeđe diktature bilo je posvuda. Čak i u nogometu, koji je godinama bio mnogo više od igre.

Steaua protiv Dinama: kada su se vojska i tajna policija obračunavale na travnjaku

Steaua i Dinamo Bukurešt tijekom osamdesetih godina vodili su bespoštednu borbu za prevlast u rumunjskom nogometu. Njihovo rivalstvo nije bilo samo sportsko. Steaua je bila vojni klub, dok je iza Dinama stajala Securitatee, zloglasna tajna policija rumunjskog režima.

Vojska je godinama osjećala da je njezin utjecaj nadmašila upravo Securitatea. Nogomet je postao svojevrsno ogledalo tog sukoba, a pobjede i porazi dvaju klubova često su imali mnogo šire značenje od samog rezultata.

Koliko je sve to bilo apsurdno i koliko su politika i moć bile isprepletene s nogometom, najbolje pokazuje finale Rumunjskog kupa iz 1988. godine. Utakmica koja je i desetljećima poslije ostala jedna od najluđih u povijesti rumunjskog nogometa.

Steaua je izgledala kao da ide prema još jednom trofeju nakon što je u prvom poluvremenu postigla jedini pogodak. U 27. minuti strijelac je bio njezina najveća zvijezda Gheorghe Hagi. Dinamo je do izjednačenja stigao tek u završnici, u 87. minuti. Činilo se da će pobjednika odlučiti produžeci.

A onda, u posljednjim sekundama 90. minute, napadač Steaue Gavril Balint postiže sjajan pogodak glavom. Lopta je završila izvan dosega vratara i činilo se da je Steaua upravo osvojila još jedan trofej.

No slavlje je naglo prekinuto. Sudac je zbog offsidea poništio pogodak. Igrači Steaue bili su šokirani i bijesni. Ono što je uslijedilo i danas izaziva brojne rasprave. Prema svjedočenjima više očevidaca, Valentin Ceaușescu, direktor kluba i sin rumunjskog diktatora, navodno je s tribina dao znak igračima Steaue da napuste teren.

Valentin je uvijek poricao da je izdao takvu naredbu. Međutim, činjenica je da su igrači Steaue napustili teren i odbili se vratiti.

Ako cijela situacija već nije bila dovoljno nevjerojatna, igrač Dinama Ioan Andone odlučio je dodatno podići tenzije. Skinuo je hlačice, pokazao Valentinu svoje međunožje, a zatim počeo rukom hvatati i mahati spolovilom. Bio je to jedan od najvulgarnijih prizora ikada viđenih na rumunjskim nogometnim terenima. Zbog tog je postupka zaradio jednogodišnju suspenziju.

Kada se igrači Steaue nisu vratili na teren, pobjeda je službeno dodijeljena Dinamu. Činilo se da su nogometaši Dinama napokon dobili bitku protiv najvećeg rivala.

Trofej samo na jedan dan

Manje od 24 sata poslije vlasti su promijenile odluku, vjerojatno nakon Valentinova posredovanja i razgovora s ocem. Trofej je dodijeljen Steaui. Ni tu nije bio kraj priče.

Nakon pada režima Steaua je odlučila vratiti trofej Dinamu, ali su ga ovi odbili. Tako do danas nije službeno proglašen pobjednik tog finala. U knjigama rekorda ostala je praznina koja savršeno oslikava apsurd jednog vremena.

Valentin Ceaușescu mogao je nakon revolucije završiti pred streljačkim vodom zajedno s roditeljima. Međutim, spasio ga je jedan od igrača Steaue koji ga je sakrio u svom stanu. Valentin je među nogometašima bio iznimno omiljen. Njegova posvećenost klubu, briga o igračima i odnos prema momčadi očito su nadjačali činjenicu da je bio sin diktatora.

Hagi, Mercedes i nevjerojatan pokušaj dogovora s Juventusom

Najveća zvijezda te generacije bio je Gheorghe Hagi, igrač koji će postati poznat kao "Maradona s Karpata“.

Krajem osamdesetih bio je jedan od ključnih igrača Steaue, a u Bukureštu je već imao status prave nogometne ikone. Bio je prvi rumunjski nogometaš kojeg su viđali kako se gradom vozi u Mercedesu.

Valentin Ceaușescu u jednom je trenutku pokušao dogovoriti Hagijevu razmjenu s Juventusom, a zauzvrat je trebao dobiti financijska sredstva koja bi omogućila izgradnju Fiatove tvornice automobila u Bukureštu. Nicolae je zaustavio taj dogovor jer mu je cijela ideja previše nalikovala slobodnom tržišnom kapitalizmu.

Takva je bila Rumunjska: čak se i transfer najboljeg nogometaša mogao pretvoriti u političko i gospodarsko pitanje.

Marseille, humanitarna utakmica i sjena Bernarda Tapieja

Prva utakmica rumunjske reprezentacije nakon pada režima, u siječnju 1990. godine, odigrana je u humanitarne svrhe. Cilj je bio prikupiti pomoć rumunjskoj djeci. Na dresovima rumunjske reprezentacije nalazio se natpis Onet, tvrtke sa sjedištem u Marseilleu.

S druge strane stajala je iznimno jaka ekipa Olympiquea Marseillea. U sastavu su bili Jean Tigana, Didier Deschamps i Enzo Francescoli, dok je kapetansku vrpcu nosio Jean-Pierre Papin. Klub je tada bio u vlasništvu kontroverznog francuskog poduzetnika Bernarda Tapieja.

Domaćini su rano poveli spektakularnim udarcem Philippea Vercruyssea iz daljine. U drugom poluvremenu Carlos Mozer glavom, nakon preciznog kornera Chrisa Waddlea, povisio je na 2:0. Ștefan Iovan smanjio je prednost domaćina niskim udarcem nakon slobodnog udarca, a susret je završio rezultatom 2:1.

No oko prikupljenog novca ubrzo su se pojavile neugodne priče. Navodno je završio na bankovnom računu jednog od Tapiejevih suradnika.

Tri godine poslije Tapie će ponovno iskoristiti poznanstvo s rumunjskim nogometnim ljudima, ovoga puta u mnogo mračnijim okolnostima. Cornel Dinu, tadašnji rumunjski državni tajnik za sport, u svojoj autobiografiji Misterele lui Mister (Gospodinove tajne), objavljenoj 2. lipnja 2019. u Bukureštu, opisao je svoje prijateljstvo s Tapiejem i događaje koji su prethodili velikom skandalu s namještanjem utakmica u francuskom nogometu.

U travnju 1993. Tapie je nazvao Dinua i poručio mu: "Vidjet ćete da to nije ništa strašno.“ Želio ga je osobno vidjeti jer je trebao razgovarati o sucu.

Marseille je 21. travnja igrao protiv Club Bruggea u posljednjoj utakmici skupine Lige prvaka. Pobjeda u Belgiji značila bi plasman u finale, a sudac utakmice bio je Rumunj Ion Crăciunescu. Marseille je pobijedio pogotkom Alena Bokšića već u drugoj minuti.

Kasnije će na površinu isplivati brojne optužbe, a Marseille će se naći u središtu jednog od najvećih korupcijskih skandala u povijesti europskog nogometa.

Beograd, Crvena zvezda i početak novog nogometnog razdoblja

Istoga dana kada je reprezentacija igrala u Francuskoj, Steaua je odigrala prijateljsku utakmicu protiv Crvene zvezde na Marakani u Beogradu.

Za beogradski klub tada je nastupio Miodrag Belodedić, etnički Srbin iz zapadne Rumunjske i član Steauine generacije koja je 1986. osvojila Kup europskih prvaka. Nakon bijega iz Rumunjske prethodne zime, FIFA mu je izrekla jednogodišnju suspenziju zbog raskida ugovora sa Steauom. Suspenzija je upravo bila istekla pa je Belodedić odigrao jednu od svojih prvih utakmica za Crvenu zvezdu.

Rumunji su nastupili oslabljeni jer se velik broj najboljih igrača nalazio u Marseilleu. Nisu imali mnogo izgleda protiv momčadi u kojoj su bili Belodedić, Robert Prosinečki, Darko Pančev, Dragan Stojković i ostale velike zvijezde.

Crvena zvezda slavila je uvjerljivo, rezultatom 4:1. Mnogi od tih nogometaša nešto više od godinu dana poslije osvojit će Kup europskih prvaka, upravo protiv Marseillea.

Utakmica je danas zanimljiva i zbog rijetkih videosnimki koje kruže internetom. Za ljubitelje nogometne povijesti riječ je o pravom malom vremenskom stroju.

Nogomet u sjeni političkih sukoba

Dok je Belodedić čekao da napokon dobije priliku u službenim utakmicama u Bukureštu se odvijala još jedna važna epizoda rumunjske tranzicije. Nekoliko novoosnovanih ili obnovljenih oporbenih stranaka organiziralo je demonstracije na Trgu pobjede, ispred sjedišta nove vlade. Povod je bila najava Nacionalnog fronta spasa da će se pretvoriti u političku stranku i sudjelovati na izborima koje će upravo on organizirati.

Prosvjednici su napali zgradu, a već sljedećeg dana nekoliko tisuća rudara iz doline Jiu stiglo je autobusima u prijestolnicu. Navodno su poslani po nalogu vlasti kako bi rastjerali demonstrante i ponovno uspostavili red.

Uslijedili su nasilni sukobi, a sjedišta oporbenih stranaka našla su se pod opsadom. Događaj je ostao poznat kao Prva rudarska intervencija, odnosno prvi mineriad. Do kraja godine uslijedit će još nekoliko sličnih intervencija.

Rumunjska je, dakle, srušila diktatora, ali demokratski put pokazao se mnogo težim nego što su mnogi očekivali.

Steaua slavi protiv Bournemoutha, a rumunjska liga ostaje bez dva kluba

Rumunjska reprezentacija nastavila je pripreme utakmicama u inozemstvu, ali rezultati nisu bili osobito ohrabrujući. Zabilježila je poraz od Pise, tada drugoligaša, rezultatom 3:0, remi 0:0 protiv Alžira 4. veljače te poraz od Bayerna iz Münchena 2:1, 8. veljače.

Steaua je, s druge strane, 17. veljače slavila protiv engleskog Bournemoutha, kojeg je tada vodio Harry Redknapp. Utakmica je odigrana na stadionu Dean Court, a rumunjski prvak nastupio je u najjačem sastavu. Lăcătuș, Hagi i Luther Blissett upisali su se među strijelce.

Rumunjska Divizija A nastavila se 24. veljače, ali prvenstvo više nije bilo isto. Tijekom dvomjesečne zimske stanke ugašena su dva kluba koja su bila izravno povezana s bivšim režimom.

Prvi je bio Olt Scornicești, klub iz rodnog sela Nicolaea Ceaușescua. Igrao je na stadionu čiji je kapacitet bio više nego dvostruko veći od broja stanovnika samog mjesta.

Drugi je bio Victoria Bukurešt, klub pod kontrolom policije i redoviti sudionik borbe za treće mjesto, odmah iza Steaue i Dinama. Domaće utakmice igrao je u sportskom kompleksu Dinama.

Posebno je zanimljiva priča s posljednje utakmice Olt Scorniceștija u prvoj ligi. Prije susreta očekivalo se da će Steaua pustiti Olt da pobijedi jer se klub iz Scorniceștija nalazio pri dnu ljestvice. Tome je išla u prilog i činjenica da je Olt u svibnju prethodne godine pomogao Steaui u osvajanju prvenstva, pobijedivši Dinamo.

Međutim, večer prije utakmice iz Bukurešta je stigla vijest da Steaua namjerava igrati pošteno, bez namještanja rezultata. U Oltu nisu bili nimalo oduševljeni takvom odlukom.

Tijekom utakmice sudac je dopuštao iznimno grube prekršaje igrača Steaue, među kojima je bio i Hagi, ne kažnjavajući ih. Ipak, pred sam kraj isključio je Gheorghea Mihalija i Lăcătușa, nakon čega je izbila opća tučnjava. Bilo je čupanja za kosu, udaraca šakama u lice i svega onoga što se u normalnim okolnostima teško može povezati s nogometnom utakmicom.

O tim događajima u novinama nije objavljena nijedna riječ sve do revolucije.

Dinamo protiv Partizana, utakmica koja je završila krvavim obračunom

Za razliku od Steaue, koja je u jesen ispala iz Kupa prvaka od PSV-a Guusa Hiddinka, Dinamo je još uvijek imao europskih ambicija. U četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova čekao ga je beogradski Partizan.

Prva utakmica odigrana je 6. ožujka 1990. u Bukureštu. Dinamo je slavio 2:1, a oba pogotka za domaćine postigao je Florin Răducioiu. Strijelac za Partizan bio je Predrag Spasić. To je bio prvi dolazak jednog kluba iz Jugoslavije nakon revolucije.

U Bukurešt je doputovalo i nekoliko stotina navijača Partizana. Među brojnim zastavama i transparentima Grobara posebno je pozornost privukla jedna. Na sredini crno-bijele zastave, upravo ondje gdje se inače nalazila zvijezda, zjapila je rupa. Zastava je bila izrezana.

Simbolika je bila jasna. Podsjećala je na rumunjske zastave iz prosinačke revolucije 1989., iz kojih je bio izrezan komunistički grb. Na trenutak se činilo da bi moglo nastati novo navijačko prijateljstvo.

Mir nije dugo trajao

Prva iskra planula je u 42. minuti, kada je napadač Partizana Milko Đurovski pao u kaznenom prostoru domaćina. Grobari su burno reagirali, očekujući jedanaesterac, i potrčali prema ogradi. Istoga trenutka stotinjak rumunjskih policajaca krenulo je prema njima s izvučenim palicama. Do fizičkog sukoba ipak nije došlo. Bio je to tek uvod u ono što će uslijediti.

U drugom poluvremenu atmosfera na stadionu došla je do usijanja. Nakon drugog pogotka Dinama navijači Partizana priredili su pirotehnički show. Zapalili su najmanje deset baklji i bacili ih na atletsku stazu, na zaprepaštenje domaćih gledatelja koji nisu bili naviknuti na takve prizore.

Policija je odmah krenula u akciju. Na južnoj tribini nastao je pravi mali rat. Uniformirani policajci udarali su navijače palicama, dok su Grobari čupali drvene klupe i pokušavali uzvratiti. Desetak krvavih i ozlijeđenih navijača uhićeno je i odvedeno policijskim vozilima.

Ubrzo su se prema južnoj tribini počeli kretati i navijači Dinama. Situaciju je dodatno zapalilo skandiranje gostujućih navijača u čast rumunjske tajne policije: "Alea, alea, Securitatea!“ Za rumunjske građane, koji su tek nekoliko mjeseci ranije srušili režim i oslobodili se straha od Securitate, to je bila bolna provokacija.

Razjareni domaći navijači krenuli su prema gostima, ali ih je zaustavio policijski kordon.

Pravi kaos dogodio se nakon završetka utakmice. Stadion je imao samo jedan izlaz, i to upravo uz tribinu na kojoj su bili smješteni navijači Partizana. Kada su se tribine već ispraznile, najvatreniji navijači Dinama približili su se gostima. Između njih nalazilo se tek nekoliko redova policajaca.

A onda je s rumunjske strane poletjela kiša kamenja, staklenih boca i drvenih dasaka. Predmeti su prelazili preko policijskog kordona i pogađali navijače Partizana, koji su se pokušavali zaštititi jaknama i rukama.

Neki navijači Partizana prošli su gore nego pripadnici Securitate nekoliko mjeseci ranije.

Zbog kazne UEFA-e, izrečene nakon nereda njihovih navijača prethodne sezone, Partizan je uzvratnu utakmicu protiv Dinama morao igrati u Titogradu, današnjoj Podgorici. Beograđani su izgubili 0:2, a strijelci su bili Ioan Lupescu i Răducioiu. Dinamo je tako prošao u polufinale, gdje ga je zaustavio Anderlecht.

U ekipi Mircee Lucescua tada su, među ostalima, igrali Stelea, Lupescu, Săbău, Mateuț i Răducioiu. Bila je to posljednja velika europska avantura jedne iznimne generacije.

Rumunjska se mijenja: Temišvarska proklamacija i etnički sukobi

Dok su se nogometni klubovi borili za trofeje, politička scena bila je iznimno nestabilna.

Dana 11. ožujka demonstranti okupljeni na Trgu opere u Temišvaru objavili su Temišvarsku proklamaciju. Jedan od njezinih najvažnijih zahtjeva bio je da se bivšim dužnosnicima Komunističke partije i pripadnicima Securitate zabrani obnašanje političkih funkcija u sljedećih deset godina.

Takva bi mjera onemogućila Iona Iliescua i brojne njegove suradnike iz Nacionalnog fronta spasa da sudjeluju na predstojećim izborima.

Sredinom ožujka u gradu Târgu Mureșu izbili su etnički sukobi između Rumunja i Mađara. Grad, smješten u Transilvaniji, imao je približno podjednako rumunjsko i mađarsko stanovništvo.

Nakon revolucije mađarska manjina počela je zahtijevati pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i ponovno otvaranje sveučilišta s nastavom na mađarskom u Cluju.

Napetosti su rasle. Kipovi rumunjskih povijesnih ličnosti bili su oskvrnuti, a prometni znakovi vandalizirani.

Dana 19. ožujka velika skupina etničkih Rumunja opkolila je sjedište Demokratskog saveza Mađara u Rumunjskoj. Sljedećeg dana na gradskom trgu okupili su se brojni Mađari, a nasilni sukobi nastavili su se tijekom noći između 20. i 21. ožujka.

U nasilju je poginulo nekoliko osoba, a stotine su ozlijeđene. Odgovornost za događaje i desetljećima poslije ostaje predmet rasprava. Postoje tvrdnje da su brojni etnički Rumunji autobusima dovođeni iz okolnih sela, dok su reakcije policije i vojske izazvale brojne kritike.

U travnju su uslijedili novi prosvjedi u Bukureštu. Dana 22. travnja demonstranti su se okupili tražeći demokratske promjene i prosvjedujući protiv pokušaja ostataka starog režima da prisvoje revoluciju.

Prosvjednici su marširali prema zgradi Rumunjske televizije, simbolu državnih medija koje su smatrali pristranima. Policija je nasilno rastjerala okupljene, što je izazvalo nove prosvjede na Sveučilišnom trgu. Cilj demonstranata bio je stvoriti miran, multikulturalan, antikomunistički i antineokomunistički prostor.

Vladina represija počela je tijekom noći, ali umjesto da se prosvjedi ugase, pridruživalo im se sve više ljudi.

Predsjednik Iliescu nazvao je demonstrante huliganima, odnosno na rumunjskom golanima, koristeći isti izraz kojim se Čaușescu služio tijekom prosinačkih prosvjeda. Tako je nastao naziv Golaniada, jedan od najpoznatijih građanskih prosvjeda u novijoj rumunjskoj povijesti.

Finale Kupa 1990, Dinamo je vodio 5:1, a onda je Lăcătuș pokrenuo čudo

Dana 2. svibnja 1990. Steaua i Dinamo ponovno su se našli oči u oči, ovoga puta u finalu Rumunjskog kupa.

Bila je to utakmica dvaju vodećih klubova prvenstva, ali je Steaua nastupila znatno oslabljena. Nedostajali su Lungu, Iovan, Bumbescu i Petrescu zbog ozljeda, dok je Hagi bio suspendiran zbog udaranja protivničkog igrača laktom.

Dinamo je, s druge strane, krenuo s čak desetoricom aktualnih rumunjskih reprezentativaca. Bio je to gotovo idealan sastav i na papiru znatno kvalitetnija ekipa. Unatoč velikom zalaganju Rotariua i Lăcătușa u sredini terena, Steaua nije uspijevala parirati raspoloženom suparniku.

Răducioiu je rano doveo Dinamo u vodstvo, ali je Dumitrescu izjednačio. Ipak, Crveni psi na odmor su otišli s prednošću 3:1. Početkom drugog poluvremena Săbău je postigao spektakularan pogodak, a Lupu dodao još jedan. Rezultat 5:1 najavljivao je povijesno poniženje Steaue. No tada je na scenu stupio kapetan Marius Lăcătuș. Na kraju je završilo nevjerojatnih 6:4 u korist Dinama

Bilo je to jedno od najuzbudljivijih finala u povijesti rumunjskog nogometa i dostojan oproštaj od posljednje velike generacije Dinama. Za manje od mjesec dana većina tih nogometaša otputovat će u Italiju, gdje ih je čekala najveća pozornica svjetskog nogometa. Samo će rijetki ostati u domovini i nastaviti igrati u sezoni 1990./91.

Hagi odlazi u Real Madrid, a Rumunjska se sprema za Svjetsko prvenstvo

Tijekom svibnja rumunjska reprezentacija ostvarila je pobjedu 1:0 protiv Egipta na domaćem terenu te remizirala 2:2 protiv iznimno kvalitetne belgijske reprezentacije u Bruxellesu.

Od 9. svibnja Nogometni savez zabranio je klubovima Divizije A da u preostalim prvenstvenim utakmicama nastupaju sa svojim reprezentativcima. Steaua i Dinamo, koji su se rame uz rame borili za vrh ljestvice, odmah su nakon toga zabilježili remije.

No najveća vijest mjeseca stigla je iz Španjolske. Real Madrid odlučio je angažirati Gheorghea Hagija.

Prema pisanju sportskog lista Gazeta Sporturilor, Hagi je 24. svibnja u Bruxellesu potpisao četverogodišnji ugovor, neposredno prije posljednje pripremne utakmice Rumunjske za Svjetsko prvenstvo protiv Belgije.

Objavljeno je da je odšteta iznosila 400 milijuna pezeta, odnosno približno četiri milijuna dolara. Osim toga, Steaua je trebala dobiti i jednog mladog igrača Real Madrida na jednogodišnju posudbu.

Rumunjska je tako u novo desetljeće ušla s velikim očekivanjima. Komunizam je pao, zemlja se pokušavala osloboditi tereta prošlosti, a nogometna reprezentacija dobila je priliku pokazati koliko vrijedi na najvećoj svjetskoj pozornici.

Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiji bilo je prvo nakon duge pauze na kojem je Rumunjska nastupila s potpuno domaćom reprezentacijom. U zemlji je vladala golema želja da se nakon svega što se dogodilo pokaže kako Rumunji mogu ponovno biti ponosni na nešto.

U skupini su odigrali sjajno. Pobijedili su Sovjetski Savez, ali su potom izgubili od Kameruna legendarnog Rogera Mille. U posljednjoj utakmici skupine uspjeli su odigrati neriješeno protiv Argentine.

U osmini finala čekala ih je Irska Jacka Charltona. Nakon velike borbe i 120 minuta igre odluka je pala izvođenjem jedanaesteraca. Irci su bili uspješniji i zaustavili rumunjski put.

Ipak, reprezentacija je pokazala da se može ravnopravno nositi s najvećima.

Četiri godine poslije: Rumunjska i Hagi pokoravaju Argentinu

Četiri godine poslije Rumunjska će na Svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Američkim Državama napraviti pravi nogometni iskorak. Sve je kulminiralo pobjedom nad Argentinom u osmini finala, u utakmici koja se i danas pamti kao jedan od najvećih trenutaka rumunjskog nogometa.

Najava susreta bila je posebno zanimljiva jer se očekivao obračun Diega Maradone i Gheorghea Hagija, kojeg su mnogi nazivali Maradonom s Karpata. Međutim, argentinski velikan izbačen je s turnira samo tri dana prije utakmice, nakon pozitivnog testa na zabranjene stimulanse. Argentina nije mogla računati ni na Claudia Caniggiu, ali je i dalje imala iznimno kvalitetan napadački dvojac iz talijanske Serie A – Gabriela Batistutu i Abela Balba.

Rumunjski izbornik Anghel Iordănescu također se suočio s problemima pri sastavljanju momčadi. Odlučio je suspendiranog napadača Florina Răducioiua zamijeniti nešto povučenijim Iliejem Dumitrescuom, koji je u prethodnih osam reprezentativnih nastupa postigao devet pogodaka.

Pokazat će se da je to bio potez utakmice, ali i jedan od ranih primjera primjene taktike lažne devetke.

Rumunjska je na kraju slavila s 3:2, a Dumitrescu je odigrao utakmicu života. Ipak, glavni dirigent te momčadi bio je Gheorghe Hagi. Njegova kreativnost, vizija igre i sposobnost da jednim potezom promijeni tijek utakmice bili su ono što je Rumunjsku činilo posebnom.

Od zemlje koja je tek nekoliko godina ranije prolazila kroz krvavu revoluciju, preko nogometa obilježenog političkim spletkama, namještenim utakmicama i brutalnim rivalstvima, Rumunjska je stigla do trenutka u kojem se ravnopravno suprotstavila najvećima.

Hagi je postao simbol te generacije.

Bila je to priča o nogometu koji je preživio diktaturu, političke obračune i raspad jednog sustava. Priča o igračima koji su iz sjene prošlosti izašli na svjetsku pozornicu i pokazali da Rumunjska ima generaciju vrijednu divljenja.

Možda je upravo u tome bila najveća simbolika svega što se događalo od 1989. do 1994. godine. Zemlja koja je tek izašla iz sjene diktature dobila je generaciju koja joj je vratila ponos.

Generaciju koja je odrasla u vremenu straha, a na najvećoj svjetskoj pozornici igrala bez straha. I dok su se političke strukture mijenjale, a stari centri moći nestajali, fudbal je ostao ono što je oduvijek bio – prostor u kojem se snovi još uvijek mogu ostvariti.

Rumunjska nije osvojila Svjetsko prvenstvo. Nije stigla ni do polufinala. Ali 1994. godine osvojila je nešto što se ne može upisati u trofejne vitrine: poštovanje nogometnog svijeta. A za generaciju koja je prošla kroz toliko mračnih godina, to je bila pobjeda koja je značila mnogo više od rezultata.

Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.

POVEZANO