Prva Zvezdina zvijezda rođena je prije točno 100 godina

Proslavljeni srpski i jugoslavenski nogometaš Rajko Mitić rođen je na današnji dan prije 100 godina, 19. studenog 1922. u mjestu Bela Palanka.

Mitića se smatra jednim od najvažnijih igrača u povijesti Crvene zvezde jer je prvi od samo pet igrača koji je dobio Zvezdinu zvijezdu, a 2014. stadion "Marakana" službeno je preimenovan po njemu.

Prije nego što je postao jedan od najvećih igrača beogradske Crvene zvezde, Mitić je karijeru započeo 1937. godine na nogometnim terenima Košutnjaka.

U svibnju 1938. prelazi u beogradski BSK gdje je igrao 1938–1944. U BSK-u je prvo postao član juniorske momčadi tadašnjeg prvaka. Dvije godine kasnije, 1940., debitirao je kao napadač za prvu momčad, gdje je postigao dva gola.

Drugi svjetski rat zaustavio je njegov nogometni razvoj, ali je nastavio igrati i 1944. godine za inženjerijsku eskadrilu u kojoj se borio s kolegama budućim jugoslavenskim reprezentativcima Predragom Đajićem i Jovanom Jezerkićem.

FK Crvena zvezda

Nedugo nakon osnivanja Crvene zvezde u Beogradu, 4. ožujka 1945. godine, Mitić je postao kapetan momčadi, te je četrnaest sezona nosio crveno-bijeli dres. U dresu Crvene zvezde postigao je 262 gola u ukupno 572 utakmice.

Njegova popularnost ranih pedesetih proširila se Beograda i na druge gradove i mjesta.

Kao kapetan i vođa momčadi osvojio je pet naslova prvaka (1951., 1953., 1956., 1957. i 1959.) i četiri naslova pobjednika nacionalnog kupa (1948., 1949., 1950. i 1958.).

Jedna od najljepših uspomena bila mu je prva titula prvaka, osvojena u dramatičnoj završnici, kada je prvoplasirani zagrebački Dinamo ispustio vodstvo posrtanjem u zadnja tri kola. Time je Crvena zvezda osvojila naslov boljim omjerom golova - za dlaku, samo 0,018 golova bili su u prednosti nad Modrima.

Gotovo da Mitić nije propustio nijednu utakmicu, osim 1947. kada je morao na rehabilitaciju nakon operacije meniskusa koljena.

Incident u Splitu i oproštaj protiv Veleža

Kao kapetan najčešće se prisjećao utakmice Crvene zvezde 7. travnja 1957. protiv Hajduka u Splitu, kada je u 71. minuti (kod rezultata 1:1) povukao cijelu momčad s travnjaka nakon kamena bačenog iz gledališta. Navijač Zvezde s tribina je udario je Boru Kostića u glavu.

Disciplinska komisija Nogometnog saveza Jugoslavije suspendirala je sve igrače Crvene zvezde (osim Vladimira Beare i Kostića) na mjesec dana. Klub se nije žalio na odluku, a Rajko Mitić ostavio je najpozitivniji mogući dojam na šokiranu nogometnu javnost.

Kao veliki protivnik nepoštene igre, nikada nije protivnika vukao za dres, niti ga namjerno sapleo. Bilo je možda u njegovo vrijeme puno boljih igrača po atraktivnosti i nogometnoj vještini, ali Rajko Mitić je bio jedinstven po izvanrednoj ljudskoj sposobnosti i sportskom duhu.

Mitić se 29. studenoga 1958. službeno povukao iz nogometa u 36. godini, nakon uvjerljive pobjede Crvene zvezde u Kupu od 4:0 protiv Veleža.

Međunarodna karijera

Za Jugoslaviju je Mitić odigrao 59 utakmica (u kojima je bio kapetan 34 puta), i postigao 32 gola. Prvi pogodak za reprezentaciju postigao je u debiju 9. svibnja 1946. u Pragu, kada je Jugoslavija nadigrala Čehoslovačku 2:0.

U reprezentativnoj karijeri postigao je tri hat-tricka. Prvi protiv Danske 1950. (konačni rezultat 5–1), drugi protiv Indije 1952. (10–1), i konačno u Beogradu protiv Walesa (5–2) 1953. godine.

Često je govorio da nikad ne propušta priliku podsjetiti se na svoj najdraži gol u dresu reprezentacije, protiv Engleske u Beogradu 1954. godine. Jugoslavija je slavila 1:0, a Mitić je odlučujući pogodak postigao u završnici utakmice.

Sudjelovao je na dva olimpijska turnira: London 1948. i Helsinki 1952., gdje je bio kapetan reprezentacije Jugoslavije koja je uključivala mnoge istaknute igrače tog doba. Oba puta je osvojio srebrnu medalju. Bile su dvije dramatične utakmice protiv Sovjetskog Saveza (u drugoj je Mitić postigao prvi gol i otvorio put za važnu pobjedu od 3-1).

Sudjelovao je i na dva svjetska prvenstva (Brazil 1950. i Švicarska 1954.), ali niti jedno nije bilo ugodno. Prije utakmice protiv Brazila na Maracani u Riju, dok je ulazio na travnjak iz tunela, naglo je podignuo glavu i udario u postolje za medalje medalje.

Zbog velike posjekotine i krvarenja bio je prisiljen zatražiti liječničku pomoć i nije mogao igrati prvih 20 minuta utakmice, pa nije vidio Ademirov pogodak u 3. minuti i nije bio svjestan vodstva Brazila sve do o tome su ga obavijestili njegovi suigrači tijekom poluvremena.

Budući da tih dana nije bilo zamjena, momčad je bila hendikepirana i na kraju izgubila utakmicu 2-0.

Proslavio je svoju 50. utakmicu s reprezentacijom tijekom Svjetskog prvenstva 1954. protiv Zapadne Njemačke (koja je postala svjetski prvak), ali je izgubio 2-0. Posljednju utakmicu za reprezentaciju odigrao je 29. studenog 1957. u Bukureštu protiv Rumunjske, kao 35-godišnji napadač. Konačni rezultat utakmice bio je 1-1.

U stručnom stožeru Crvene zvezde bio je od 1960. do 1966. godine kada postaje član izborničkog stožera reprezentacije u sastavu Rajko Mitić, Aleksandar Tirnanić, Miljan Miljanić, Vujadin Boškov i Branko Stanković.

Godine 1967. unaprijeđen je u izbornika reprezentacije i na toj funkciji ostaje do 1970. Najveći uspjeh kao trenera ostvario je na Europskom nogometnom prvenstvu UEFA 1968. održanom u Italiji, kada je reprezentacija (predvođena sjajnim Draganom Džajićem) osvojila srebrnu medalju.

Konačni odlazak u mirovinu

Kada je 1983. otišao u mirovinu, i dalje je aktivno radio u Crvenoj zvezdi. Dugo je bio član uprave momčadi (uključujući dva mandata dopredsjednika kluba).

Još kao aktivni igrač početkom pedesetih bio je sportski novinar dnevnog lista Sport. Kasnije, dugi niz godina do umirovljenja, pisao je za tjedni sportski magazin Tempo.

U intervjuu 2006. godine s Prvoslavom Vujčićem, druga legenda Crvene zvezde Dragoslav Šekularac bio je kritičan prema činjenici da je Crvena zvezda zaboravila Mitića u njegovim kasnijim godinama.

Mitić je preminuo 29. ožujka 2008. u 85. godini. Pokopan je na beogradskom Novom groblju 2. travnja 2008.

U prosincu 2014. stadion Crvene zvezde, glavni stadion u Beogradu, službeno je preimenovan po njemu.