Legendarni Mara: Kad bi on krenuo u šut s distance, Dinamova klupa već bi slavila

Na današnji dan prije 35 godina, 8. srpnja 1987. u Zagrebu je preminuo jedan od najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena, Franjo Wölfl, legendarni Mara.

Bilo je to iste one večeri kad je na Dinamovu stadionu trajala svečanost otvaranja ljetne Univerzijade.

Rođen je 18. svibnja 1918. u Zagrebu, a u modrom je klubu proveo 15 godina kao igrač i potom, s kraćim prekidima, još dva desetljeća obnašao funkciju tehničkoga direktora i savjetnika, navodi se na Dinamovim web stranicama.

Jedan je od najboljih strijelaca u klupskoj povijesti, a dvaput je bio i prvi topnik lige, i to u dvjema premijernim poslijeratnim sezonama. Prvo je, u sezoni 1946/'47. kad je Dinamo dohvatio drugo mjesto, postigao 28 golova u 23 utakmice.

Godinu kasnije plavi su osvojili naslov, a popularni Mara zabio 22 gola u 17 nastupa. U oba je slučaja, dakle, postizao više od jednoga gola po utakmici.

Wölflovih 28 pogodaka dugo je bio rekord jugoslavenske lige. S Wölflom se 1957. izjednačio Todor Toza Veselinović (igrao je dvije utakmice više), da bi ga tek 1972. prestigao Slobodan Santrač (33 pogotka, ali u 34 utakmice). U sezoni 1947./48. postigao je 22 pogotka.

Sa 245 pogodaka u 304 utakmice Wölfl danas drži šesto mjesto na ljestvici najboljih Dinamovih strijelaca svih vremena. U prosjeku je postizao 0,80 pogodaka po utakmici i po tom je kriteriju drugi na ljestvici najboljih modrih strijelaca.

Dvije nezaboravne generacije

Podjednako je dobro igrao i ofenzivnog veznog, ali i centarfora, uz dobru tehniku krasila ga je i spretna igra glavom kao i gromovit udarac. Počeo je u juniorima zagrebačke Concordije, ali je još kao učenik otišao u Plzeň gdje se školovao od 1935. do 1937. i igrao za tamošnju, tada snažnu Viktoriju. Po povratku u Zagreb 1938. potpisao je za Gradjanski.

Dio je dviju nezaboravnih purgerskih generacija. U Gradjanskom je 1940-ih blistala navala Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović gdje je Mara igrao ofenzivnog veznog. Glasovite jedanaestorka Građanskog bila je: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović.

No, kasnije je, u lovu na naslov 1948., osvanuo u ulozi devetke u navali Cimermančić, Kacian, Wölfl, Čajkovski, Benko.

Povijest posebno pamti njegove izvedbe u pobjedama protiv Hajduka u Zagrebu, 5:1, kad je postigao dva pogotka, a nedugo potom i protiv skopskoga Vardara kad je u pobjedi 4:0 zabio sva četiri gola od čega jedan – s centra! Bili su to ključni trenuci prema naslovu prvaka 1948.

Ta sjajna Dinamova momčad je te sezone najčešće igrala u sastavu: Arneri - D. Horvat, Jazbinšek (I. Horvat), Jurić - Pukšec, Pleše - Kacian, Ž. Čajkovski - Cimermančić, Wölfl, Benko.

Igrao za dvije reprezentacije

Upravo je 1948. godine Wölfl blistao i u dresu reprezentacije Jugoslavije osvojivši srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu. Zbog ozljede nije zaigrao u finalu protiv Švedske. Šest godina kasnije bio je član izborničke komisije reprezentacije na SP 1954. u Švicarskoj.

Prije toga Wölfl je bio standardan u reprezentaciji Hrvatske (14 utakmica, 12 pogodaka), dok je za reprezentaciju Jugoslavije igrao manje (12/6), ali kad je igrao, bio je iznimno važan.

Wölfl je s plavima osvojio naslove prvaka 1940., 1943. i 1948. Podignuo je i pokal pobjednika Kupa 1951. Uspješan je niz nastavio i kao tehnički direktor u doba kad su plavi 1963. godine igrali svoje prvo od ukupno dva finala Kupa velesajamskih gradova i kad su osvojili naslove 1954. i 1958. kao i pokale pobjednika Kupa 1960., 1963. i 1965.

"Wölfl je bio devetka, koja je u Dinamu desetljećima bila osobit pojam. Broj devet u Maksimiru nije mogao odjenuti bilo tko. Modri su na toj poziciji godinama imali isključivo osobite igrače. Wölfl je otvorio niz 'plavih 9'", podsjeća Anton Samovojska.

Pomalo spor i vrlo duhovit

Imao je samo jednu manu - bio je spor. No, kako je imao sve ostalo, brzina mu nije niti trebala.

Premda je bio nizak, odlično je igrao glavom. On je igrao s obje noge i imao je fantastičan udarac s distance. Kad je Wölfl naciljao s dvadeset metara, Dinamova se uprava već ljubila. Gol je visio u zraku.

Wölflova točnost ušla je u legendu. Kad je Franjo Wölfl naciljao s dvadesetak metara, a lopta je otišla pet centimetara od vratnice, on se, pripovijedali su nam njegovi suvremenici, hvatao za glavu. Nije mu, naime, bilo jasno kako je mogao 'toliko' promašiti.

Wölfl je bio vrlo duhovit. To potvrđuje i anegdota iz vremena kad je bio tehnički direktor. Wölfl je uvijek bio u klubu. Dolazio je i kad nije trebalo. Na primjer, subotom ujutro. Pa su ga pitali:

"Kako to da si svaki dan u Dinamu?"

"Za svaki slučaj", odgovarao je Wölfl i dodavao: "Ako ne dođem, moglo bi se dogoditi da već sutra netko drugi sjedne na moje mjesto".