Povijest Mundijala: Sjećanje na dan kad je rođen njemački nogomet

Svako svjetsko prvenstvo u nogometu ima svoje heroje, bilo momčadske ili pojedinačne, a ujedno svako od njih donijelo je povijesti nogometa jednu sjajnu, neizbrisivu stranicu iz koje naredne generacije crpe svoju inspiraciju. Na taj su način svjetska nogometna prvenstva postala planetarno najpopularniji sportski događaj, čiju karizmu čak ni olimpijske igre ne mogu dostići.

Njemački Bild u svome članku sjeća se prvog naslova svjetskog prvaka kojeg je ova zemlja osvojila 1954. godine u švicarskome Bernu. Bila je to legendarna utakmica kasnije poznata kao ''Čudo u Bernu'' ("Wunder von Bern"). Naime, na tom je svjetskom prvenstvu prvo mjesto već unaprijed bilo ''dodijeljeno'' slavnom mađarskoj Lakoj konjici, koja je tih godina naprosto mljela protivnike.

Nakon što su se Nijemci probili u finale, Mađari su već počeli slaviti naslov, jer je utakmica između ove dvije reprezentacije u skupini završila pobjedom mađarske nacionalne vrste od čak 8:3. Mađari su do finala pobijedili Brazil (4:2) u četvrtfinalu, a istim rezultatom i Urugvaj u poluzavršnici.

Njemačka je u četvrtfinalu rezultatom 2:0 porazila Jugoslaviju, a potom je neočekivano eliminirala Austriju u polufinalu s visokih 6:1.

U finalu su Mađari vrlo brzo poveli 2:0 i svima je već bilo ''jasno'' kako Elfu prijeti još jedan potop u srazu s neumoljivim protivnikom. Međutim, Nijemci su se vrlo brzo vratili i za samo deset minuta poravnali na 2:2. Drugo poluvrijeme je postalo istinski legendarno u njemačkom kolektivnom sjećanju. Nisu se dali slomiti moćnim Mađarima, a onda je u 84. minuti Helmut "Boss" Rahn postigao pogodak za 3:2, što je bio i konačni rezultat ovog dvoboja. Tog 4. srpnja 1954. godine strijelci za Mađarsku bili su Ferenc Puskás (6.) i Zoltán Czibor (8), a za Njemačku Max Morlock (10.) i Helmut Rahn (18. i 84.).

Najbolji strijelac na tom svjetskom prvenstvu bio je mađarski napadač Sándor Kocsis, a od tadašnje njemačke generacije svjetskih prvaka danas je živ jedino 86-godišnji Horst Eckel. U finalu je taj bivši igrač FC Kaiserslauterna s 22 godine bio najmlađi na terenu.

Ovaj vitalni starac priča za Bild kako su tada odnosi i uvjeti u nogometu biti neusporedivi s današnjim.

"Nije bila dogovorena nikakva premija. Uostalom, nismo išli u Bern radi novca, nego igrati za Njemačku. Ipak, Fritz Walter i ja smo ponajviše zaradili. Svakome je pripala premija od tisuću maraka, plus po dvjesto maraka po odigranoj utakmici. Danas vam za taj novac nitko ne bi navukao kopačke", kaže Eckel.

Nijemce je do prvog naslova svjetskog prvaka doveo legendarni izbornik Josef „Sepp“ Herberger, a za svakoga je igrača imao poseban nadimak pa je tako Eckela zvao Hrtom (Windhund).

Neponovljivi izbornik Josef „Sepp“ Herberger

"On je bio savršen psiholog. Znali smo da je ono što on govori stopostotna istina. NIje bilo dugih govora. Sve je govorio kratko i jasno, sve si razumio. Raspravljati nije želio s bilo kim, osim ponekad možda s Fritzom Walterom", govori jedini još živi reprezentativac Njemačke iz te generacije koja je napravila "Čudo iz Berna".

Za Herbergera kaže kako nije volio proslave, previše pozornosti i sve te popratne pojave koje idu uz gromoglasne izljeve oduševljenja i radosti. Volio je mir oko svoje ekipe, ali se znao postaviti i prema medijima, protivnicima s terena i svima drugima s kojima bi komunicirao. Jednostavno se znao prilagoditi ljudima i trenutku u kojem se nešto događa što je važno za momčad.

"Rekao mi je kako u finalu trebam igrati kao što sam igrao na prethodnim utakmicama. A onda me je podsjetio na moju posebnu zadaću: pokrivati Hidegkutija! Učinilo me je ponosnim to što je taj zadatak povjerio upravo meni. Znao sam kako moram dati više nego sto posto na terenu", sjeća se Eckel.

Inače, Nándor Hidegkuti bio je pokretačka snaga mađarske zlatne i do tada nepobjedive generacije. Ostat će u povijesti zapamćen po hat-tricku na Wembleyju 1953., kad je Mađarska pomela domaćina 6:3. Bila je to općenito prva pobjeda neke strane ekipe na engleskom hramu nogometa. Zaustaviti Hidekutija bilo je gotovo pa ravno danas zaustaviti Messija.

Nijemci su tim naslovom prvaka svijeta vratili ponos svojoj naciji koja je iz II. svjetskog rata izišla pobijeđena, ponižena i podijeljena na zone utjecaja velikih sila pobjednica. Mnogi smatraju kako je "Čudo iz Berna" ponovno uspostavilo Nijemce kao narod i dalo im novu priliku izgraditi svoju modernu državu.

Horst Eckel danas živi na seoskom imanju u blizini Kaiserslauterna, ima vlastitu zakladu o kojoj se brine njegova kćerka Dagmar.

Kaže kako se dobro osjeća i kako ne bi imao ništa protiv poživjeti još poneku godinu na isti način kao što to čini posljednjih godina. Sjeća se kako je izbornik na poluvremenu finalne utakmice samo kratko, ali značajno, u prolazu kazao "možemo pobijediti Mađare", ali nakon što su se ovjenčali naslovom svjetskog prvaka, gotovo da je bio suzdržan. Euforija i slavlje kod Seppa Herbergera i ovoga su puta izostali.

"Jedva da nam je kazao nešto pohvalno nakon utakmice. Možda tek nešto u stilu 'odlično ste obavili svoj zadatak'. Bio je veliki psiholog, sve je znao o svim ekipama na svjetskom prvenstvu. Bilo je uistinu impresivno i ja sam se često divio svemu onome što je izbornik znao. Fascinantno je to kako je postavljao momčad. Bio je ispred svoga vremena. On bi uz današnje uvjete bio perfektan trener. Jedan je od najvećih svih vremena", kaže svjetski prvak o legendi njemačkog nogometa, treneru koji im je prvi pokazao kako mogu biti najbolji čak i ako to objektivno nisu.

Bila je to u svakom slučaju utakmica na kojoj se rodio njemački moderni nogomet i njemački nogometni mentalitet. U Bernu je cijeloga dana kišilo, a pljusak je posebno jak bio na proglašenju najboljih.

Sastavi timova u finalu

Mađarska: Gyula Grosics – Jenő Buzánszky, Gyula Lóránt, Mihály Lantos – József Bozsik, József Zakariás – Sándor Kocsis, Nándor Hidegkuti, Ferenc Puskás (kapetan), Zoltán Czibor, Mihály Tóth

Njemačka: Toni Turek – Werner Kohlmeyer, Horst Eckel, Josef Posipal – Karl Mai, Werner Liebrich – Helmut Rahn, Max Morlock, Ottmar Walter, Fritz Walter (kapetan), Hans Schäfer