Kada je El Butre zaustavio Dansku

Kada je Mladen Delić izrekao onu legendarnu "ljudi moji je li to moguće" imao sam šest godina.

Za mene zato to i nije bilo neko specijalno čudo; Evropsko prvenstvo 1984. bio je tamo neki turnir od kojeg je mnogo važnije bilo to što će se u albumu sa sličicama naći i tada naša reprezentacija. I kako to obično biva, kroz album sam zapamtio nešto igrača Jugoslavije, selektora Tozu Veselinovića i njegov šal. Koji nije bio kao Ćirin bijeli. A kako je Jugoslavija igrala taj Euro, bolji bi bilo da je šal bio bijeli. Tri utakmice, tri poraza i gol razlika 2:10. Dva zabijena gola naprema deset primljenih.

Na otvaranju protiv Belgije ohladio nas je poraz od dva gola razlike, a onda je Toza odlučio zamijeniti Simovića za Ivkovića, koji će u narednoj utakmici popiti pet komada. A ja sam se onako dječje pitao kakva je pobogu ta moćna reprezentacija koja je Jugoslaviji u stanju složiti petardu. Zapamtio sam dvojicu, iako niti jedan nije dao gol. Jedan je bio Søren Lerby, drugi Michael Laudrup. Puno godina kasnije ću saznati da tada Dancima još nije igrao njihov najbolji igrač i najveća zvijezda, Allan Simonsen. Dance koji će biti zaustavljeni u polufinalu na penale nisam gledao sve tamo do narednog velikog takmičenja, Svjetskog prvenstva u Meksiku dvije godine kasnije.

Utakmice protiv Škota opet nisam gledao, pa sam reprezentaciju u dvije nijanse crvene opet gledao u veličanstvenoj rapsodiji - ovaj put su utrpali šest i to Urugvaju s Enzom Francescolijem. E tada su zabijali i Lerby i Michael Laudrup, Elkjær Larsen je kreirao hat trick, jedan je dodao i Jesper Olsen.

Utakmice u Meksiku se igrale tako da su one najbolje išle u živom prijenosu iza 20 sati, druge jedan sat iza ponoći. Protiv Urugvaja sam čekao snimak u dnevnom terminu dan kasnije, ali zato je u onom "normalnom" terminu bio duel za Zapadnom Njemačkom. Igrači poput Karl-Heinz Rummeniggea, Littbarskog, Völlera ili Klausa Allofsa su bili "pojam" i obično smo i već mogli dobro upoznati kroz eurokupove, Sportske srijede i famozni Eurogol četvrtkom.

A kada takvu Njemačku nadigra Danska onda moraš zagristi, početi pamtiti imena, stvarati sliku u svojoj glavi, sliku u kojoj će oni biti svjetski prvaci bez obzira na Maradonu, Linekera, Zica, Socratesa ili Platinija. I ne znajući da im te pobjede ništa na garantuju i da tek slijedi ono pravo.

Njihov naredni protivnik bili su Španci. Bez obzira na to što su Španci na svakom velikom takmičenju u krugu favorita, meni to ništa nije značilo, jer Dansku niko nije mogao zaustaviti. I ovo je bila opet utakmica koja je počela u noćnom terminu, ali je nisam želio propustiti ni pod koju cijenu. I činilo se kako Danci idu onako kako sam ja, a vjerovatno i oni, zamislio.

Poveli su golom Jespera Olsena, ali je onda na scenu stupio Emilio Butragueño. El Buitre - tvorac famozne Realove Quinta del Buitre petorke u kojoj su još bili Manolo Sanchis, Rafael Martín Vázquez, Michel i Miguel Pardeza. I nije Butragueño zabio jedan, već još jedan, pa još jedan i još jedan za potop Danske 5:1. Danska je bila razbijena, baš kao i moja iluzija da će biti svjetski prvaci. A i ti Španci su eliminisani u sljedećoj rundi, El Buitre, koji će s Realom kasnije izbaciti Crvenu Zvezdu, je stao na pet golova koliko su postigli i Maradona odnosno Careca. Danci i njihov fudbal su polako pali u zaborav.

Dobro, Aalborg je sljedeće sezone odveo Hajduk do produžetaka i penala na Poljudu, zbog čega je kasnilo uključenje u prenos revanš utakmice Sion - Velež i možda prouzrokovalo koji infarkt u Mostaru, ali to je bilo sve. Njihova reprezentacija se izgubila, jedna velika generacija je otišla u povijest sve dok nije iznenađujuće stigla ona koja će s plaže otići na Evropsko prvenstvo u Švedskoj i skupo naplatiti sve što su propustili do tada.