L’Aigle Dalmate - Josip Skoblar

Godine 1971 Olympique Marseille je osvojio svoju treću titulu prvaka Francuske. Saint-Étienne je ostao kratak četiri boda. Te sezone, Olympique je skoro stigao do brojke od 100 postignutih golova u prvenstvu, zaustavljeni su na 94. Skoro polovinu golova, točnije 44 zabio je jedan igrač.

"L’Aigle Dalmate" - Josip Skoblar. Prvi igrač s ovih prostora koji je osvojio Zlatnu kopačku Europe.

Četrdeset i četiri pogotka u jednoj ligaškoj sezoni. Više nego kompletne momčadi Sedana (42) i Angoulemea (30). To je i danas apsolutni rekord francuskih prvenstava kojemu se do danas nitko nije ozbiljnije približio. Francuzi su nekako očekivali da bi to mogao napraviti  Ibrahimović, ali on je na kraju sezone 2015-2016., stao na brojci od 38 postignutih golova. 

Kao osvajači Zlatne kopačke, više golova od Skoblara su uspjeli postići Argentinac Héctor Yazalde (46), Dudu Georgescu (47), Messi u dva navrata (46, odnosno 50), te Cristiano Ronaldo (48).

U Hajduku jedan trening  

Josip Skoblar rođen je 12. travnja 1941. u Privlaci, a nogomet je počeo igrati u Zadru kada se njegova obitelj tamo preselila zbog posla. Na početku je to bila krpenjača, pa je onda nastavio kako je volio reći s ispuhanom teniskom lopticom, prije nego što će doći u posjed prave lopte. Problem je ležao u činjenici da njegovi roditelji nisu previše voljeli nogomet.

Počeo je u Zadru, kao mlad sa 16 godina će zaigrati za prvu momčad. U to vrijeme vojni rok u Zadru je služio Perica Radenković koji će Skoblara primijetiti u jednoj od prijateljskih utakmica. Skoblar jeste otišao do Splita, ali dres Hajduka nikada nije obukao.

- Ja sam došao u Hajduk na trening utakmicu sa 16 godina. U to vrijeme je to bila strašna momčad, Vukasova, Vidoševićeva, Šenauerova i Matošićeva generacija. Stavili su me na lijevog bočnog, jedan je valjda falio. A ja, kako sam bio zajeban, nakon treninga sam došao u tajništvo kluba uzeo novac za kartu i brodom se vratio kući. Nisu vjerovali da ću to napraviti. Ja sam to napravio. Odlazim u OFK Beograd, jer sam znao da ću biti bliži reprezentaciji, govorio je Skoblar koji je bio poprilično samouvjeren.

Jednostavno je želio pod svaku cijenu doći do dresa reprezentacije, pa onda do inozemstva.

Otišao vani kada mnogi nisu mogli

Briljantan tehničar, sjajni dribler, još bolji strijelac dres OFK Beograda će nositi sedam sezona.

Stariji pamte njegovu vrhunsku partiju u finalu Kupa 1966., kada je OFK Beograd pobijedio Dinamo 6:2. Tih godina ovaj klub je imao izuzetno jaku momčad, koja je 1963. godine došla do polufinala Kupa kupova.

Jugoslavija je u Čileu bila četvrta na svijetu. Šijaković, Šekularac, Jerković, Galić, Skoblar, Jusufi, Vasović, Mujić.

- Da su s nama u Čileu bili Samardžić i Čebinac, vjerujem da bismo došli naslova svjetskog prvaka, govorio je godinama kasnije Skoblar koji je uspio otići vani, prije 28. godine.

Čak je u jednom trenutku ostao bez putovnice koja mu je oduzeta, jer nije služio vojsku. Imao potpisan ugovor s Hannoverom. Nije odustajao, do kraja se borio, pa je nekako uz pomoć političara otišao na kraju u Njemačku.

- Riskirao sam da me zatvore, ali, igrao sam na svoju popularnost. Neki političari su mi pomogli, priznao je kasnije Skoblar.

Međutim, stvari su se zakomplicirale u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Zbog problema s papirologijom, Skoblar je morao propustiti cijelu sezonu. U Francuskoj postaje legenda

Ipak, odlazi na posudbu u Marseille. Tih 15 utakmica koliko je odigrao tada u mnogome su promijenili njegovu karijeru. Nakon solidne tri sezone u Hannoveru (30 pogodaka u 57 utakmica), Skoblar potpisuje baš za Olympique.

Tri sezone je zaredom najbolji strijelac lige. Dva puta prvak, jednom osvajač Kupa. Ukupno 194 utakmice i 159 golova. Na dvije utakmice je uspio po četiri komada, osam puta je došao do hat tricka, 36 dvostruki strijelac. Nevjerojatna statistika.

Francuzi su znali reći kako se Skoblar bio ubitačan pred golom, napadač koji može zabiti lijevom, desnom, glavom.

- Sve se vrti oko talenta, a takvih kojima je to priroda dala danas je, nažalost, sve manje. Moja maksima je bila jednostavnost, a to je ono najteže u nogometu, zato i jesam zabijao gdje god da sam igrao, pojasnit će Skoblar koji je postao i ostao legenda Olympique, jedan od najboljih stranih igrača koji su igrali u Francuskoj ikada.

Najbolji stranac svih vremena u Marseilleu i drugi na listi najboljih igrača Marseillea svih vremena.

Dva trofeja s Hajdukom

Igračku karijeru Skoblar je zaključio na Kantridi, a onda se okrenuo trenerskoj. Vodio je HSV, nekolicinu klubova iz Hrvatske, jedno vrijeme je bio tehnički direktor Olympiquea. S Rijekom je razbio Real Madrid na Kantridi, ali tada velikih 3:1 nije bilo dovoljno za prolaz dalje. Rijeka je u Madridu doživjela antologijsku krađu.

- Kada je riječ o našoj utakmici s Realom, veće krađe od te ne može biti. Real je veliki klub kako u našim očima, tako i u očima sudaca. Isključio nam je tri igrača i vjerujem da smo branili 3:0 izgubili bi u Madridu 4:0. To je tako išlo.

S Hajdukom je uspio uzeti dva Kupa. Prvi 1987. godine, baš protiv Rijeke nakon serije od 23 jedanaesterca. Tada je u polufinalu Hajduk bio bolji od Zvezde iako je izgubio kući 1:2. Četiri godine kasnije u posljednjem finalu Kupa srušio je Zvezdu.

- Po mnogima u to vrijeme, utakmica se nije trebala ni odigrati, u tomu su bili složni od državnog vrha do klupske uprave.  Bio sam jedan od rijetkih koji je zagovarao da se putuje na taj dvoboj, isključivo radi sporta. Koliko sam bio usamljen u razmišljanju, najbolje oslikava činjenica da nitko nije htio sjediti na klupi uz mene. Rekao sam im: "Ne trebate biti tu, pođite u miru na tribine, sam ću biti s igračima i boriti se do kraja!

Je li namjerno zapostavljen?

Danas Skoblar uglavnom živi u Marseilleu, iako često svrati do Rijeke. Oni koji ga bolje poznaju reći da je poseban. Trener čvrstog, nesalomljivog karaktera, uvijek spreman reći onako kako misli.

- Sada samo govorimo o sustavima, pokrivanju, blokovima, transformaciji ili o ne znam sve čemu. Pazite, talenata kao Maradona ili Messi ne može biti puno, zato su oni genijalci, jer ih je malo. No, ima danas više talentiranih igrača nego prije dvadesetak godina.

Uostalom samo talent ubija dosadu u nogometu, zna reći čovjek koji nikada nije dobio priliku voditi reprezentaciju Hrvatske, koji nikada nije obnašao neku funkciju u savezu.

Nekada se stječe dojam kako se sve ono što je ostvario u karijeri, igračkoj ili trenerskoj namjerno zapostavlja. Ostaje pitanje je li to zbog njegovog karaktera ili nečeg drugog?