Kada je nogomet šutio, Pinochet vladao: Estadio Nacional i svjetska sramota FIFA-e

FIFA je 24. listopada 1973. godine poslala dva inspektora u Santiago, koji su izvijestili da je trava na terenu u odličnom stanju, da nisu vidjeli zatvorenike ili zatvorene disidente i da se utakmica može odigrati bez problema. Konferencija za novinare održana je zajedno s novim čileanskim ministrom obrane, admiralom Carvajalom, koji je uvjerio svijet kako su priče o stadionu koji je logor samo proizvod propagande koja dolazi iz zemlje njihovog protivnika u baražu - Sovjetskog Saveza.

Žestoki vojni udar

Do 1970-ih, Hladni rat je bio u punom jeku, a SAD i Sovjetski Savez su pokušavale da steknu prednost u inozemstvu u ratu suprotstavljenih ideologija. Za takav sukob, rat, najbolje je bilo pronaći neku zajedničku metu. Recimo neku od zemalja Latinske Amerike. U ovom slučaju je to Čile. Amerikanci su strahovali kako bi ova zemlja pod vodstvom Salvadora Allendea mogla postati jako socijalističko uporište. Nixon i Kissinger su dali zeleno svijetlo. Vojna hunta generala Augusta Pinocheta je bila na ulicama, krenula je žestoko.

Povjesničarka Caroline Moine, profesorica na Sveučilištu Versailles Saint-Quentin-en-Yvelines u Francuskoj će jednom prilikom za Deutsche Welle reći:

"Taj državni udar nije se dogodio usred noći, daleko od očiju javnosti, već pred upaljenim kamerama, pred očima javnosti. Na licu mjesta je bilo puno novinara, tako da su slike brzo bile emitirane preko malih ekrana, pa i u inozemstvu. Vojska je željela da ljudi vide što se događa. Oni nisu samo htjeli impresionirati svoje protivnike, nego i one koji sui h podržavali, i u zemlji, ali i izvan zemlje."

Allende se nije predao

Udar je počeo 11. rujna u jutarnjim satima, do devet sati ujutro, vojska Čilea je ovladala državom. Kasnija istraživanja su pokazala da je Washington rušenje vlasti u Santiagu pomagao posredno, pronalaskom zainteresiranih u drugim državama Latinske Amerike, od kojih su se mnogi bojali promjena u Čileu i zato željeli povratak na staro. Allende se odbijao predati, vojska je granatirala predsjedničku palaču, čak i avionima. Na kraju je Allende izvršio samoubojstvo, puškom koju mu je poklonio Castro.

Estadio Nacional u Santiagu pretvoren je u logor. Tamo su zatvarani svi oni za koje je Pinochet smatrao da moraju biti. Pinochet je nastojao prikazati režim kao izvor stabilnosti u tom surovom vremenu tvrdeći kako je zemlja došla do unutarnjeg kaosa koji je dovodi u najveću opasnost“. U tom periodu "najveće opasnosti" po državu nestalo je skoro 2000 ljudi (1162).

Stadion logor

Veliki broj njih je stradao na stadionu Nacional. Tribine na kojima su nekada bili smješteni navijači sada su služile kao ograđeni prostori za Pinochetove neprijatelje. Svjedoci su tvrdili kako su zatvorenici boravili na tribinama, a onda su prozivani. Neki su preživjeli, neki nisu. Jedan od njih je Victor Jara, legendarni čileanski glazbenik i simbol ljevice. Koji nije preživio.

15 dana nakon vojnog udara, reprezentacija Čile je otišla u Sovjetski Savez gdje je odigrala prvu utakmicu baraža. Najteže je u tim trenucima bilo najvećim zvijezdama reprezentacije Čile. Jedan je Leonardo Véliz, drugi Carlos Caszely, obojica žestoki ljevičari. Prva utakmica je završila bez pobjednika 0-0. Revanš je najavljen za 21. studenoga. Na stadionu koji je praktički još uvijek logor. Ali poslušnici režima su pronašli način kako zavarati ionako slijepe delegate FIFA-e.

Inspektori koji nisu vidjeli ništa

Francisco Fluxa iz Čileanskog saveza poveo je delegaciju FIFA-e u obilazak Nacionalnog stadiona, a nakon 10-minutnog obilaska delegati su bili zadovoljni uvjetima na istom. Svi uvjeti za odigravanje utakmice su bili ispunjeni, dok je igračima Sovjetskog Saveza stigla poruka. Dođite igrajte ili nemojte pa izgubite.

"Nije bilo političkih zatvorenika jer smo ih sakrili. Cijeli svijet je znao. Zatvorenici su mogli vidjeti delegaciju kroz ograde u utrobi stadiona, ali nisu mogli upozoriti delegaciju na svoje prisustvo, jer su vojnici uperili oružje u njihove glave", priznat će kasnije spominjani Francisco Fluxa.

Priča oko ove utakmice definitivno je zaključena onog trenutka kada je Francisco 'Chamco' Valdés poslao loptu u praznu mrežu Sovjetskog Saveza. Vladajući režim je slavio, iako su igrači pa i navijači znali da to nije ono što bi trebalo biti. Gol koji je i tada ogolio do kraja čelnike FIFA-e. Zato i ne čudi što su pojedini mediji utakmicu već tada prozvali “najvećom sramotom FIFA-e u povijesti”.

Igrači dio farse

Stadion je bio koncetracijski logor, znali su to i igrači Čilea koji su od pojedinih ljudi dobivali ceduljice s imenima svojih najdražih koji su zatvoreni. Sovjeti su bili čvrsti do kraja, nisu došli u Čile, dok su iz domaće reprezentacije tvrdili kako zbog FIFA-e moraju izaći na teren i zabiti gol.

"Tada smo postali dio farse", reći će Casaly čija je majka također oteta i podvrgnuta užasnoj torturi prije odlaska tima na SP, u vrijeme dok je Carlos igrao u Španjolskoj u koju je pobjegao.

"To je bila velika sramota, ta je ekipa napravila najsmješniju stvar u povijesti'', rekao je odmah Caszely koji nije želio igrati u revanšu ali je morao zbog sigurnosti obitelji. E sad, nakon svega uslijedilo je primanje kod predsjednika prije polaska u Zapadnu Njemačku.

"Osjetio sam neko drhtanje koje se spuštalo preko mojih leđa, neka jeza, kada sam vidio ovu stvar poput Hitlera, s petoricom momaka iza sebe. Kada je počeo da prilazi, stavio sam svoju ruku iza leđa i nisam mu je dao. To je bila cijena koja su bio spreman platiti. Za one koji ne znaju, moja majka je bila zatvorena i mučena zbog mojih političkih stavova. Ja sam u svakom trenutku bio spreman reći ne diktaturi na svim razinama: ne diktaturi, ne mučenju."

Tijekom cijelog turnira u zapadnoj Njemačkoj, reprezentativci Čilea bili su okruženi Pinochetovim vojnicima i nisu smjeli razgovarati s nekim drugim igračima. Nitko nije želio igrati prijateljske utakmice i sve ono što se dešavalo prije i poslije se odrazilo na reprezentaciju a posebno Caszelyja koji je jednostavno pukao. Postao je prvi igrač koji je dobio crveni karton na svjetskim prvenstvima u povijesti.

Na kraju je taj gol na praznu mrežu bio je najvažniji za Augusta Pinocheta I njegovu huntu, istovremeno obilježivši jednu generaciju reprezentacije Čilea. Na poprilično ružan način. Kad je jedan gol vrijedio više od 1000 ljudskih života.