El Principe - posljednji urugvajski romantik

Službeni dokumentarac FIFA-e o Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. godine. Kamera je fokusirana na igrača s brojem deset u bijelom dresu. Michael Caine pokušava opisati kretanje i profil ovog igrača. Njegovi pokreti su graciozni, elegantni, moćni, brzi, kontrolirani, ali i spontani.

Te 1986. godine u Meksiku su desetke vodile glavnu riječ. Argentina je imala nezaustavljivog Maradonu, Brazil tehnički perfektnog Zica, Francusku je predvodio samouvjereni Platini, Dansku jaki Preben Elkjær, a Urugvaj majstor Enzo Francescoli.

Do nastupa u Meksiku, Enzo je bio i najbolji igrač Cope (1983), Južne Amerike (1984), Argentine (1985), te najbolji strijelac argentinske lige u dva navrata. Tri godine prije Meksika igrala se završnica Cope Americe. U prvoj utakmici finala Urugvaj je nadigrao Brazil 2:0.

Francescoli igra jednu od svojih najboljih utakmica u karijeri, postiže gol, njegova reprezentacija stiže na domak trofeja nakon 16 godina čekanja. Enzo dobiva nadimak El Principe (Princ)  zahvaljujući komentatoru Victoru Hugo Moralesu.

Priča o Enzu Francescoliju nije ona klasična, južnoamerička, o dječacima kojima je nogomet predstavljao jedinu mogućnost izlaska iz siromaštva i  bijede. Enzo Francescoli rođen je 1961. u Montevideu, 11 godina nakon što je reprezentacija Urugvaja šokirala Brazil na Maracani. Njegova konstitucija (mršav, visok), mu je stvarala najviše problema.

Sa svojom ekipom iz srednje škole Salesian je osvajao turnire, bio najbolji u državi, ali nije imao mjesta u klubovima poput velikog Peñarola, River Platea (urugvajskog, da ne bude zabune). Na kraju će svoje mjesto pod suncem naći u skromnim Montevideo Wanderersima.

Partije visokog, mršavog momka, duge kose nisu mogle proći nezapaženo. U prvoj sezoni je ovu ekipu doveo čak do drugog mjesta na tabeli,  a sljedeće su bili treći. Vrlo brzo se javljaju veliki, Milan, pa Juventus, ali El Principe želi u Argentinu, u River Plate.

- Znam da je u pitanju moderan klub, čiji navijači znaju da cijene prave vrijednosti. Mislim da će moj stil odgovarati njihovim standardima, govorio je tada Francescoli.

Nažalost po Francescolija, u Riveru na samim počecima nije sve teklo onako kako je očekivao. Mučio se on, mučila se ekipa nakon smjene generacija. Ipak, River je zahvaljujući upravo Francescoliju isplivao. U 113 utakmica Francescoli je zabio 68 golova. U trećoj sezoni je River prvak Argentine. A Enzo prvi stranac koji je proglašen najboljim u Argentini.

I kada su mnogi očekivali da će Enzo završiti u Italiji, on je pred početak svjetskog prvenstva potpisao ugovor vrijedan 4.000.000 dolara s francuskim Racing Parisom. Racing je bio preteča današnjeg PSG, ljudi u klubu su imali novac, a igrali su :Luis Fernández, Maxime Bossis, Thierry Tusseau, Pierre Littbarski, David Ginola, Sonny Silooy, Eugène Ekéké.

Enzo jeste u prvoj sezoni postigao 14 golova, ali se klub nije proslavio. Kako je vrijeme prolazilo, postalo je jasnije da od projekta  zvanog Racing Paris neće biti ništa.Na kraju, nakon tri sezone, Enzo prelazi u Olympique Marseille. Tamo ga čekaju: Jean-Pierre Papin, Chris Waddle, Jean Tigana, Didier Deschamps.

Iako će ostati samo jednu sezonu, na Velodromeu će ostaviti dubok trag, udariti temelje kluba koji će vrlo brzo doći do titule prvaka Europe. Trojka Francescoli - Waddle - Papin je očarala Francusku, osvojen je naslov prvaka Francuske, u Kupu prvaka su zaustavljeni od Benfice u polufinalu. Enzo je proglašen najboljim igračem Francuske tada.

- Da sam mu samo mogao prići tada. Niti jedan njegov trening nisam propustio, maštao sam da ću jednog dana igrati kao on, govorio je veliki Zinedin Zidane koji je kao dječak trenirao u ovom klubu. Kasnije će Zinedin svom najstarijem sinu dati ime Enzo koji je također danas nogometaš.

U to vrijeme reprezentacija Urugvaja osvaja Copu (1987). Alzamendi, Francéscoli, Sosa su bolji od Argentine s Maradonom i Caniggiom, pa još jednom  igra u finalu (1989), te stiže na svjetsku smotru 1990. godine u Italiju. Na svjetskom prvenstvu Fonseca postiže gol u 91. minuti susreta protiv Južne Koreje i Urugvaj ide u osminu finala. I tada je, kao i danas, selektor reprezentacije bio Tabarez.

Nakon svjetskog prvenstva El Principe ostaje u Italiji. Tri sezone nosi dres Cagliarija, jednu Torina prije nego što će se  vratiti u "svoj" klub, River Plate, 18 godina kasnije, kako bi zatvorio krug.  Iako veteran, igra sjajno, predvodi nadolazeće zvijezde Crespa, Ayalu, Ortegu, postiže  prosječno gol na svakoj drugoj utakmici.

Uzima tri Aperture i jednu Clasuru, Copa Libertadores, Superkup. S reprezentacijom još jednom ide do kraja na Copi i to na domaćem terenu, Brazil je savladan  na penale.

I onda utakmica Interkontinentalnog kupa 1996 godine u Tokiju. Juventus - River Plate. Zidane na jednoj, Francescoli na drugoj strani. Čovjek odluke je ipak Del Piero. Zidane je nakon utakmice dotrčao do Enza, dresove su   razmijenili. U tom dresu će Zidane spavati tijekom SP 1998. godine.

- Istina, koristio sam ga kao pidžamu, svaku večer. Supruga baš nije bila oduševljena, pojasnio je Zizou.

1999. godine priča Enza Francescolija je došla do kraja. Oproštajnu utakmicu je odigrao, naravno, na Monumentalu, sastali su se River Plate i Peñarol.

Na semaforu je pisao "No se va Enzo, no se va", ("Ne odlazi, Enco, ne odlazi"). Enzo jeste završio  karijeru, ali je ostao u srcima navijača Rivera, reprezentacije,  svih klubova u kojima je igrao. Još jedan od posljednjih romantičara s loptom. El Principe. Šta bi danas Tabarez dao da ima El Principea u sastavu...