Obojica su imali iste afinitete. Pablo Escobar i Carlos Molina. "Stručnjaci" iz područja ispitivanja marketinških mogućnosti kokaina. Obojica su imala istu ljubav. Ljubav prema nogometu gdje su bez problema prali novac kroz transfere igrača. Barem tu nisu imali problema sa zakonom. I bili su naravno suparnici.

"S njim sam se sprijateljio, ali u to vrijeme svi su nekako nastojali da budu dobri s Escobarom, da budu viđeni u njegovom društvu. Iskreno ja sam se više družio s njegovim bratom Robertom, Pablo mi je više bio kao poznanik koji je stigao do kongresa i kasnije, kada je izašao iz njega, pobjegao je iz zemlje da bi nakon povratka završio u zatvoru.Tada više on nije bio omiljena ličnost, nije bio ni političar, tada je već bio vođa narko kartela i nitko nije želio imati bilo kakve veze s njim. Ja sam uglavnom razmišljao o tome kako ljudi u zatvoru ostanu i postanu osamljeni, reći će danas legendarni golman reprezentacije Kolumbije, René Higuita koji je u ljeto 1991. godine posjetio Escobara u "njegovom" zatvoru.

Tu su se upoznali ali kako kaže Higuitin advokat Fabio Lizcano,  između Renéa i Escobara se razvilo prijateljstvo, ali ne blisko.

"René je bio dio neprivilegirane omladine koja je odrasla diveći se kolumbijskom Robinu Hoodu", rekao je Lizcano o golmanovoj vezi s Escobarom.

"Escobar je izgradio fudbalske terene s rasvjetom i izgradio čitave kvartove, što je više nego što je vlada ikada učinila," kaže Lizcano.

Onaj iz protivničkog tabora, Carlos Molina je znao da određena povezanost postoji između golmana i Escobara. I upravo zbog toga će Molina u jednom trenutku potražiti pomoć, pozvati Higuitu.

Poziv u podne

U trenucima kada mu je bilo najteže. Kada je Molina došao do zida. Onog dana kada je njegova petnaestogodišnja kćerka Claudia proljeća 1993. godine, kidnapirana dok je šetala Medellínom. Za nekoliko dana, pojavila se sumnja da je Molinin kolega i bivši poslovni partner, lično Escobar, osmislio otmicu. U tom periodu je Escobar bio malo "kratak" s lovom ako se to tako može reći. Bio je u bijegu na vrhu planine iznad Medellína, gdje je živio kao narkoman, okružen ženama, dobrom hranom, slušajući radio prijenose utakmica, čuvan od svojih ljudi.

Sada više nije mogao da pristupi vlastitim bankovnim računima, a kada se obratio nekadašnjim suradnicima za “pozajmicu” od milijun dolara, oni su ga odbili. Escobar je "nagradio" ovaj nedostatak vjernosti tako što ih je ubio. Kao krajnje sredstvo, odlučio je da prikupi novac na staromodan način. Otkupom nakon otmice članova porodice svojih rivala iz podzemlja.

Tih dana je negdje u domu Renéa Higuite zazvonio telefon. Golman je podigao slušalicu, s druge strane je bio Carlos Molina:

"Dođi u moju kuću. Moram da te vidim. Šaljem auto", bila je poruka klasična, kao iz onih filmova o mafiji. Naravno, René nije dvojio niti sekunde. Kada se pojavio ispred Moline ovaj mu je rekao:

"Život moje kćeri je u tvojim rukama. Trebam tvoju pomoć."

Što je Higuita mogao uraditi? Što bi ste vi uradili? S jedne strane Molina je "lovom" pokrivao Atlético Nacional, klub u kojem je Higuita branio. Međutim, Molina je vodio drugi suparnički kartel.  Jednostavno, Higuita se našao između dvije vrate i bilo koji potez u tom trenutku bi ga mogao koštati. Karijere, zatvora, života. Molinin zahtjev je plesao na rubu granice između molbe i komande.

René je pristao pomoći, biti posrednik. Molina je pripremio aktovku s 300.000 dolara koju je preuzeo Higuita. Higuita je otišao svojoj kući gdje je čekao poziv, Moline, nakon što njega kontaktiraju otmičari.

Prvih nekoliko dana je sve bilo mirno, a onda je stigao toliko čekani poziv. Dva muškarca su se pojavila u njegovoj kući i s Higuitom su se odvezli do centra Medellína. Jedan je uskoro s aktovkom nestao, drugi je ostao s Renéom kao "garancija".

Spasitelj ili posrednik u otmici

I dok su tako stajali na ulici, čekali da se pojavi Claudija, klinci koji su ga prepoznali, tražili su od Higuite autogram. Možda su i oni bili uključeni u igru, kako René jednostavno ne bi primijetio iz kojeg pravca dolazi Claudija. Par minuta kasnije, kćerka Carlos Moline se pojavila ispred njega.

"Ne, to ne može biti ona”, rekao je, misleći na Molininu petnaestogodišnju kćer. "To nije ona."

Ipak jeste bila, a dramatična priča je imala svoj sretni završetak. Barem je tako mislio Higuita.

 "To je bila misija od Boga. Bila je to jako lijepa stvar. Uradio sam to kao blagoslov, jer mi je Bog dao priliku da usrećim porodicu. Ne dešava se često u životu da dobiješ takvu šansu", pričao je ovaj kontroverzni golman ni sam ne sluteći što će uskoro dogoditi.

Te njegove izjave došle su kao "kec na desetku" uredu državnog tužioca Kolumbije. Higuita nije čak ništa ni morao priznavati. On je ispao sudionik u otmici, upravo onoj vrsti zločina koji je vlada posebno željela da zaustavi I taj zločin nije prijavio vlastima. I to nije bilo sve. U tijeku istrage pojavio se novac. Koji? Pa onaj koji je kao nagradu dobio "El Loco" od Moline. Sitnica, 64.000 dolara kao gest zahvalnosti.

 "Brate, nemamo drugog načina da ti zahvalimo", rekao je Molina.

Isprva je, kaže Higuita, odbio poklon. Ali Molina je insistirao, pa je na kraju navodno popustio.

"Praktički su me natjerali da to uzmem“, govorio je Higuita sucima, braneći se. Ali čineći to, optužen je za najštetniju točku protiv njega: obogatio se svojom ulogom u otmici.

Završio u zatvoru

Na kraju je morao i u zatvor. Ništa ga jednostavno nije moglo spasiti. Ni njegova priča, ni činjenica da je golman reprezentacije koja se sprema za Svjetsko prvenstvo i koja u to vrijeme igra najbolji nogomet u Južnoj Americi.

U lipnju 1993. godine, bez optužnice ili suđenja, René Higuita je, zbog same sumnje da je prekršio kolumbijski strogi zakon u slučajevima otmice, odveden u zatvor u Bogoti, gdje će provesti sljedećih sedam mjeseci odsječen od terena, nogometa, reprezentacije koja će otići na Svjetsko prvenstvo. Vlada je tražila 50.000 dolara koje je Higuita dobio za povratak djevojčice, ali je on predao samo 16.220 dolara pa su mu automobil i stan oduzeti.

Njegov advokat Lizcano je uporno tvrdio kako je "El Loco" bio samo žrtveni jarac uporno ponavljajući kako otmicu nije kreirao Escobar, već je to bilo djelo nekih kako je govorio "običnih" kriminalaca.

"Osjećao sam bol jer sam propustio neke momente, i lake i teške, kroz koje je prošao kolumbijski nogomet. Oduzeli su mi priliku da budem sa svojom reprezentacijom. Kada sam izašao iz zatvora, jer sam bio nevin, objavili su tek jedan mali članak u novinama. Nitko nije znao da sam slobodan čovjek", pričao je Higuita po izlasku iz zatvora. Naravno on je nastavio svoju karijeru, kasnije je pao na testu jer je bio pozitivan na kokain.  Priču je završio u 43. godini.

"Ljudi plaćaju utakmice da vide atrakciju, a ja sam im to znao pružiti. Danas nitko više ne brani poput mene" rekao je na oproštaju.