IDEMOUŽIVO UZ


Svjetsko prvenstvo 2002. godine bilo je prvo prvenstvo odigrano na azijskom kontinentu, ali i prvo prvenstvo održano na prostoru više od jedne države.
Već od samog početka kampanje za domaćinstvo, u kojoj je sudjelovao i Meksiko, ali se vrlo brzo povukao, vođen je žestoki diplomatski rat koji je zamalo doveo do raskola u FIFA-i.
Epitet prve azijske zemlje domaćina velikog natjecanja bio je dobra prigoda za hranjenje megalomanskih apetita ovih dviju zemalja, pa se nije zaziralo ni od desetaka milijuna uloženih samo u reklamnu kampanju za kandidaturu.
Nogometni rat oko domaćinstva išao je toliko daleko da je FIFA unutar svojih struktura morala pokrenuti "mirovne pregovore", koji su uključivali i premijere obiju država, Kiichija Miyazawu i Lee Hong Kooa.
Ovaj dvojac sudjelovao je na tajnom sastanku u Zürichu večer prije službenog objavljivanja zajedničke kandidature za domaćinstvo.
Ovakva "bolesna" situacija oko podjele domaćinstva, kako ju je nazvao tadašnji glavni tajnik FIFA-e Joseph Blatter, imala je duboku pozadinu, a to je pokušaj "detroniziranja" tadašnjeg predsjednika FIFA-e Joãoa Havelangea, koji je neizravno Japancima obećao domaćinstvo. Rušitelj se zvao Lennart Johansson, tadašnji predsjednik UEFA-e.
Politička strana na kraju je bila zadovoljena podjelom domaćinstva i profita, a nogometni zaljubljenici, cijepljeni od igrica moćnika, dobili su možda i najkontroverznije Svjetsko prvenstvo u povijesti.
Ekvadorski sudac Byron Moreno nadahnuto je ušao u utakmicu Južne Koreje i Italije, koja je do danas u nogometnim krugovima ostala upamćena kao jedna od najvećih krađa u povijesti nogometa.
Već u petoj minuti domaćini su imali jedanaesterac koji je obranio Buffon. Zatim je Vieri doveo Italiju u vodstvo, što je iz suca Morena izvuklo dodatni impuls da Koreance pošalje u četvrtfinale.
Izdržali su "Azzurri" i kartone, i prekršaje, i još dosta spornih odluka sve do 88. minute, kada su Koreanci preko Seol Ki-Hyeona stigli do izjednačenja.
Ofenzivan pristup Guusa Hiddinka, koji je na teren gurnuo sve napadačke adute s korejske klupe, napokon je urodio plodom, rekli bi politički korektni promatrači.
Susret je otišao u produžetke, u kojima je Italija ostala s igračem manje nakon drugog žutog kartona Francescu Tottiju zbog navodnog simuliranja. Samo nekoliko minuta kasnije Talijanima je poništen i pogodak zbog spornog zaleđa.
Pobjedu Južnoj Koreji osigurao je Jung Hwan Ahn pogotkom u 117. minuti. Taj pogodak za njega je značio i ispisnicu iz Perugie, za koju je tada igrao, jer mu je predsjednik tog talijanskog kluba, revoltiran, raskinuo ugovor uz riječi kako nema namjeru plaćati nekoga tko je uništio talijanski nogomet.
Byron Moreno odveo je Koreance do četvrtfinala protiv Španjolske, a 2010. godine uhićen je u New Yorku, ne zbog žutih kartona Talijanima, nego zbog "žutog praha" koji je krijumčario.
Ni Španjolci nisu mogli protiv rastrčanih Hiddinkovih postrojbi i njihove sudačke zaštite. Iako je "Furia" dva puta postigla pogodak, sudačka postava predvođena egipatskim sucem Gamalom Al-Ghandourom oba je puta pronašla razlog za poništenje pogotka.
Jednom se Morientes našao u zaleđu, a drugi put Joaquin je navodno izašao s loptom izvan terena. Obje odluke bile su sporne, ali dovoljne da se Južna Koreja provuče s "nulom" do izvođenja jedanaesteraca, u kojima je nadmudrila Španjolce i došla do polufinala.
Tragičar Španjolske bio je Joaquin, kojem je korejski vratar Lee obranio jedanaesterac nakon što je vidljivo izašao ispred crte.
Specifičnost Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji bilo je i ispadanje velikih reprezentacija već u grupnoj fazi.
Francuzi su na prvenstvo stigli kao aktualni svjetski prvaci, a napustili ga bez postignutog pogotka i sa samo jednim osvojenim bodom. Prvo ih je pobijedio Senegal na krilima danas pokojnog Pape Boube Diopa, zatim su remizirali s Urugvajem, gdje su veći dio utakmice igrali s igračem manje nakon crvenog kartona Henryju, a onda su potpuno kapitulirali pred danskim topnicima Rommedahlom i Tomassonom te se porazom od 2:0 oprostili od azijskog kontinenta.
Mnogo je obećavala i reprezentacija Argentine, koju je s klupe vodio Marcelo Bielsa, a na terenu predvodio Gabriel Batistuta. Međutim, pobjeda protiv Nigerije i remi sa Švedskom nisu bili dovoljni za prolazak skupine u kojoj je još bila Engleska.
Upravo su Englezi pogotkom Davida Beckhama porazili Argentince i tako okončali njihovu azijsku avanturu.
Ni Portugalci nisu mogli dalje od skupine, ali ni preko Južne Koreje. U odlučujućem susretu za prolazak igrali su upravo protiv domaćina Južne Koreje, a sudac Sanchez ušao je u klub kontroverznih djelitelja "(ne)pravde" na ovom prvenstvu, pa je Portugalcima isključio po jednog igrača u svakom poluvremenu.
Prvo je nastradao João Pinto, a onda i Beto. Dovoljno za minimalnu pobjedu Korejaca i gorak oproštaj Portugalaca već u ranoj fazi natjecanja.
Sve nabrojeno ide u prilog teoriji zavjere o tome kako je FIFA htjela popularizirati i osnažiti nogomet na azijskom kontinentu, ne birajući sredstva do ostvarenja tog cilja. Sudačke odluke uvelike su krojile ishode utakmica, posebice domaćih reprezentacija.
Dok Japan nije mogao dalje od osmine finala i Turske, Južna Koreja stigla je do polufinala, a tu su Nijemci ipak bili "namazaniji" i uz minimalnu pobjedu otišli u finale.
Korejci su na kraju poraženi i od Turske u susretu za treće mjesto, a iako kontroverzan, ovaj "Mundijal" u sjećanju nogometnih romantika ipak ostaje upamćen po ljepoti koju je pružala možda i najbolja brazilska reprezentacija u povijesti, predvođena Ronaldom, Rivaldom, Ronaldinhom, Cafuom, Didom i mnogim drugim slavnim prezimenima, često korištenim u ushićenju postizanja pogodaka na dječjim turnirima u mostarskim dvorištima.