Čudna neka Argentina, ali stvarno dobra

Čudna je bila ova Argentina, ali i dobra. Bez obzira na to što će netko pričati ili pisati kako je morala osvojiti, kako su ih suci kroz penale gurali, jednostavno se ne može pobjeći od toga da je Scalonijeva reprezentacija odigrala odličan turnir.

Uostalom, ako se priča o penalima, protiv Argentine su dosuđena dva u finalu. Teško se mogu sjetiti kako je neka selekcija postala svjetski prvak, da je primila tri gola u finalu dva iz penala.

Roster nije obećavao

I to s kakvim igračima je Argentina otišla do kraja. S jednim Martinezom na golu koji je pola svoje karijere proveo kao treći golman Arsenala. S dvojicom defenzivaca koji igraju u Sevilli (Acuña i Montiel) koja je među tri najslabije u Španjolskoj. Tagliafico je daleko od svojih najboljih dana, dok Otamendi ima 34 godine. Dybala je došao ozlijeđen, Lautaro Martinez van forme, Di Maria je igrao samo finale.

Ako uzmete recimo Argentinu iz 2002. godine, napravite poređenje jednog i drugog rostera, vidjet ćete da je taj od prije dvadeset godina bez ustručavanja, tri puta bolji od ovoga, ali taj nije prošao prvi krug. Za ovaj znate što je napravio. Zato smo sada upoznali jednog Alexisa Mac Allistera senzaciju turnira, čudo, igrača koji je odigrao nevjerojatan turnir, pa jednog Enzu Fernandeza koji je obavio veliki dio posla, u vezi. Alvareza ste ipak sigurno svi upamtili jer je on zabio i nešto golova. I ono što je za Argentinu najvažnije, od ove trojice navedenih igrača niti jedan nema više od 23 godine.

Napokon momčad

Međutim, Scaloni je očito uspio nakon duže vremena napraviti cjelinu u kojoj će Messi raditi za ostale, ostali za Messija. Posebnu u defenzivi. Kada su izlazili visoko, na jednoj strani tu negdje na 30-40 metara od svog gola su Messi i Alvarez, Mac Allister, s druge De Paul, Parades ili Di Marija u finalu. Uz dovoljnu količinu čvrstine u duelima koja nikada nije bila sporna, određenu dozu žestine, Argentinci su svoje protivnike uništavali školskim kontrama.

U kojima su često bili brojčano inferiorni. Dovoljno je pogledati dvije kontre iz finala, pa jednu protiv Hrvatske. Uglavnom su to bile situacije tri na četiri ili čak tri na pet, ali jednostavno brzina ovih mlađih (Alvarez, Mac Allister) je često bila presudna. Messi je naravno obavljao svoj dio posla, izbacujući jednim dodavanjem po tri ili četiri protivnička igrača, ali je imao vremena i za svoje individualne čarolije koje su uništavale protivnika, rezultatski ali i psihološki.

Negdje tijekom finalne utakmice netko je izračunao da je 58% kretnje Messija, ustvari hodanje! Tako je izgledalo. Imate osjećaj da na centru dva ili tri igrača Argentine uglavnom stoje, ali kad uzmu loptu onda je za protivnika problem.

Malo je nedostajalo da budu sjajni

Na jednom ovakvom turniru, posebno nakon poraza od Saudijske Arabije, Argentinci su uspjeli neke od najvažnijih utakmica završiti do 70 minute, poput recimo Poljske i Hrvatske u kojima golman Martinez nije imao pa skoro nikakvog posla. Protiv Meksika je možda bilo malo teže, dok se Australija spretno vratila u utakmicu. Nizozemska je bila nevidljiva nekih sedamdeset minuta, baš kao i Francuska osamdeset finalu. Međutim, imali su Argentinci te crne rupe, pa su u kratkim intervalima primili dva gola od Saudijske Arabije, Francuske, tu je i onaj drug gol Nizozemaca u posljednjim trenucima za 2:2.

Za razliku od nekih prethodnih turnira i prvenstava, nisu se raspali. Nastavili su igrati i poslije tog gola Nizozemaca, baš kao što su imali svoje prilike protiv Francuske, nakon 2:2 i 3:3. Scaloni je na ovom turniru imao reprezentaciju koja je opasna u posjedu, jer nikada ne znate što će uraditi Messi, kroz koju liniju obrane će provući loptu, okomito ili kroz sredinu. Ali i još opasnija po osvojenoj lopti. Da se kojim slučajem nisu Nizozemci i Francuzi vratili na način na koji jesu, skoro da bi bilo idealno. Međutim, očito su nakon toliko godina i Argentinci uspjeli pronaći pravi model, prije svega postali su selekcija koja igra. Ne samo lijepo za oko.